U zemlji gdje ceste nestaju

„Ajde  uzmi!“, kažem joj.

„Ma neću, dobro mi je“, odgovara mi ona drhtureći.

„Uzmi na deset minuta pa ćeš mi vratiti. Mijenjat ćemo  se u tim intervalima.“

„Jesi siguran?“ pita ona nakon kratke ispitujuće pauze.

„Ma jesam. Evo ti da se malo zagriješ.“

„Ok, ali vraćam ti je za par minuta“, govori ona gledajući me s novom nadom u očima.

„Evo!“ kažem dok sa sebe skidam debelu majicu s navučenom kapuljačom i pružam je u njene drhtave ruke.

Još dok to radim, podvajaju mi se osjećaji. Osjećam se kao izvanredno biće koje lakoćom čini žrtvu i tako postaje još veličanstveniji pripadnik ove, inače jadne, ljudske vrste, ali istovremeno postajem svjestan odvratne hladnoće u zraku i činjenice da me od tih polarnih uvjeta do potpune golotinje štiti još samo majica kratkih rukava i seksi kratke hlačice.

Svejedno pomalo nevoljko puštam šaku te samim time i svoj topli odjevni predmet predajem svojoj supruzi. Još se nekako nadam da će ipak odbiti moju ponudu jer ona na sebi ima i tanku majicu dugih rukava, ali čini se da apsolutno vjeruje u moju plemenitost te da joj zaista to želim dati i stvarno je uzima. Jebiga.

Već lagano drhtureći razmišljam o tome da deset minuta i ne traje tako dugo.

Četiri minute kasnije razmišljam kako je prolaznost vremena jako relativna.

I da četiri minute mogu trajati duže od deset. Ili dvadeset. Ako ti je hladno.

Nakon tih deset minuta, ili sat vremena, grabežljivo i više nimalo plemenito drhtavim rukama grabim svoj odjevni predmet iz njenih i brzinom leoparda ga navlačim na sebe istovremeno skačući poput  boksača velter kategorije pokušavajući što prije zagrijati svoje ukočene udove.

Relativnost vremena opet se demonstrira kad svoju majicu nakon deset ili možda jedne minute opet predajem u njene pohlepne ruke. Više nema pristojnosti, iluzije nećkanja ili naznaka  plemenitosti u našim pokretima i gestama. U pitanju je golo preživljavanje u ovim polarnim uvjetima.

I tako se mijenjamo. I naizmjence grijemo i smrzavamo.

Dok ona ne zaspi. Na sat vremena. S mojom toplom majicom na sebi. Jebiga.

I prolaze sati na najhladnijem aerodromu na svijetu. Jebena Doha na klimatiziranih 10 stupnjeva!

                                  A, mogu li sms-om?

U Saigonu jurimo do šaltera za vize koje se podižu s dodatnih 25 USD po osobi pomoću pozivnog pisma koje smo kupili za po 9 USD i isposlovali preko interneta ranije iz Zagreba.

Usprkos žurbi iz aviona, svejedno nas je dočekao kaos i redine od škvadre s ranijih letova. Srećom, nije nam bila prevelika panika jer sam za svaki slučaj ostavio dobra 4 sata do sljedećeg   (i trećeg uzastopnog)  leta za taj vikend, odnosno do sjevera zemlje.

Nakon uspješnog obavljanja viznih formalnosti samo smo promijenili  terminal i kroz šetnju od parsto metara kroz kvart čekirali se za let do Hanoija. I uživali na + 45, pritom.

I tu nisam nimalo ironičan.

Nedefinirani, ali ugodni mirisi koje je ta vrućina i velika vlaga velikodušno raznosila, odavala je jasan dojam da smo na drugom kraju svijeta. Široki smiješak izobličio mi je lice i opet me učinio malo suludim u očima lokalnih prolaznika. Bilo mi je svejedno. Sretan! I zagrijan!

Za razliku od Qatara, Vietnam airlines baš ne odiše profesionalnošću. Službenica na našem šalteru djeluje nam kao nervozna domaćica koje je upravo shvatila da nije zaklala kokoš iz dvorišta, a radi kokošju juhu na koju njen vrijedni i nasilju blago sklon suprug treba doći za 20 minuta.

Valjda nam je čekirala pravi avion.

Najnoviju fazu čekanja smo iskoristili za kupovinu lokalne telefonske kartice koja će nam ponuditi jeftiniju komunikaciju te stalni internet i izvan wifi zona.

Što je potencijalno velika vrijednost za snalaženje u nepoznatoj zemlji.

10 USD za neograničeni internet u trajanju od 15 dana i 5 USD za poruke te neograničene pozive unutar zemlje. Na moj upit, koliko je tu sms poruka prema Europi, dobivam zbunjen osmijeh i rečenicu „You have internet for messages.“, što je logičan odgovor za ovo moderno doba kad postoje Messenger, Whatsapp, mail i još pokoja varijanta za internet komunikaciju i sms dopisivanje na drugi kraj planeta baš i nije pretjerano atraktivna opcija, ali mene očito svejedno zanima koliko je to sms poruka prema tamo pa pitam ponovno. Uz još zbunjeniji osmijeh povratno dobivam, opet logično, već pomalo poznatu rečenicu „You have internet for messages.“, na što ja iscrpljeno ponavljam i treći put u našoj kratkoj i do tad uspješnoj komunikaciji isto dosadno pitanje sve u nadi da će on ipak ponuditi neki novi odgovor, ali dobivam, naravno  „You have internet for messages.“.

Njegov smiješak u tom trenu više nije smiješak nego polako postaje grimasa blage uzrujanosti i ja odustajem od svog blesavog pitanja. Nelagodno mi je i na tren razmišljam da mu objasnim zbog čega pitam, ali odustajem od tog uzaludnog pokušaja na svom sporom ruskom engleskom. Ipak nam je let već za dva sata.

Makar, teško bih mu i na tečnom novozelandskom engleskom objasnio da Mia ima jednog prijatelja koji je svojevoljno zapeo u kamenom dobu i da je njemu poruka na klinopisu, sms-u ili vjerojatno i po golubu pismonoši znatno prihvatljivija od bilo kakvog bezveznog maila, Whatsappa ili neke digitalne inačice istoga. Kako to nekom smisleno objasniti i pritom ispasti relativno normalan?

I tako mu nisam objasnio.

I za njega sam bijelac luđak za taj dan.

Prijatelj će dobiti svoj povremeni sms iz Vijetnama. A ja sam luđak. Jebiga.

Prvi pravi susret s novom zemljom sam pak doživio dok sam, u fazi aerodromskog čekanja za Hanoi, u jednom lokalu pokušavao otkriti sistem naručivanja hrane, a onda i koju hranu želim naručiti za Miju i sebe.

I tako, dok sam mr. Bean-ovski zurio u okolne akcije očito sposobnijih ljudi i pokušavao prokužiti mehaniku postupaka, stariji tip koji je stajao pored mene lakoćom je detektirao moje stanje posvemašnje zbunjenosti vjerojatno kombinirane s umorom i pitao me trebam li pomoć. Prihvatio sam je sa smiješkom i velikodušno ga pustio da naruči i za mene dok naručuje za sebe.

I stvarno, par rečenica kasnije do mene dolazi komplet hrane sa štapićima, a na moj pokušaj plaćanja čovjek mi objašnjava da me on časti ručkom. Zbunjen, mislim da ga nisam dobro razumio i pokušavam mu novčanicama objasniti što mislim, ali on se samo smije i odmahuje rukom. Što reći? Welcome to Vietnam!

Zovem ga za stol gdje me Mia čeka da bar popričamo za zahvalu i na njeno zbunjeno lice kad se pojavljujem s novim prijateljem odnosno postarijim lokalcem, dajem joj kratko objašnjenje na što se ona smije. Smiješak joj se malo smanjuje kad vidi manjak zapadnjačkog pribora za jelo.

U nastavku nam je simpatični poznanik dao i poduku za korištenje štapića i moram reći da mi hranjenje uopće nije išlo loše. Vjerojatno sam okolnim lokalcima pritom izgledao kao da imam blagih motoričkih problema ili nedavni moždani, ali na kraju je sva hrana bila počišćena s tanjura. Ustvari, uz njegovo vidno odobravanje moje tehnike, toliko sam se napunio samopouzdanjem da sam do kraja boravka u ovoj zemlji jeo isključivo njihovim priborom.

I nisam ni previše smršavio.

Hvala ti, neznanče! Na poduci i krasnom uvodu u ovu ljubaznu zemlju.

                                       I žabe grizu, zar ne?

Par sati kasnije, dogovoreni drajver nas je stvarno dočekao na aerodromu i brzo smo se smjestili u klimatiziranu makinu.

Naglašavam klimatiziranu jer iako spadamo u ljude koji inače izbjegavaju klimatizirane prostore, ovom smo se veselili. Čudna vlažna vrućina ovdje u Vijetnamu navečer još jače pritišće. Dojam je da smo konstantno iznad lonca u kojem kipi voda i njegova para nas darežljivo oblijeva.

On će nas otfurati do nekog sela u okolici Ninh Binha koje je ustvari naša prva lokacija.

Na ovu luksuznu varijantu s vozačem odlučili smo se zbog nemogućnosti povezivanja javnim prijevozom u vidu dolaska u to selo još ovu prvu večer. A tamo smo željeli doći već tada jer smo isplanirali izlet koji jedino ima smisla ako ga napravimo rano ujutro. Pa da ne gubimo dragocjeni dan, a i da se napokon dočekamo kreveta.....počastili smo se prijevozom za tih 90 kilometara.

Ponešto kasnije ulazimo u to područje gdje je naš dogovoreni gesthouse. 22:30 je i ulice izgledaju otprilike kao u doba španjolske kuge. Ljudskih bića niotkuda. Dva psa bježe od našeg vozila. Izvanredno rijetke lampe sa svojom opskurnom žutom svjetlošću samo naglašavaju mrak koji uvjerljivo pobjeđuje na ovom bojištu.

Uskoro nestaju i te lampe, a samo farovi ocrtavaju sjenke drveća i grmlja s obje strane ceste. Mia počinje izgovarati pitanja koja se i meni vrte po glavi.

„Gdje smo to mi? Kuda idemo u ovaj mrak?“,  a dodaje i ono uobičajeno: „Gdje si nam to našao smještaj? Ti nisi normalan! Neću moći spavati u ovoj pustoši! Gdje su ljudi?!“.

„Ljubavi, pa rekao sam ti da ćemo tu biti u prirodi. Ma sigurno ima ljudi, samo je sad malo kasno. Vidjet ćeš da je po danu prekrasno. Sjećaš se fotki koje sam ti pokazivao?“ pokušavao sam je smiriti u strahu od dodatne eskalacije njenog raspoloženja.

Moja draga izrazito je vizualni tip i stvarno lijepe slikice kojih se prisjetila malo su je smirile i  vratile u relativnu normalu. Ustvari,  kao što je naglo eksplodirala, tako se i ugasila pretvorivši se samo u oči koje su sa strahom pratile i dalje konstantni mrak oko nas.

Srećom, vrlo smo brzo došli do cilja i već sam se veselio krevetu i ugodnom klimatiziranom prostoru koji nas čeka.

Frajer je sparkao ispred veće kuće usred ničega koja i nije djelovala jako gostoljubivo te potpuno spremna za naš posjet. Nije da imam razvijeno šesto čulo nego mi je totalni mrak koji je vladao i u njoj davao tu poruku. Ono što nam je malo podebljalo tu situaciju bio je i pogled na vozačevo iznenađeno lice dok je gledao u pravcu tamnih prozora i vrata.

I tako, on zbunjen gleda guesthouse, mi zbunjeno gledamo njega, a žabe koje frenetično krekeću svuda oko nas vjerojatno zbunjeno gledaju svo troje.

Srećom, majstor ima mobitel. A na mobitelu pravi broj. I zove on vlasnike. I očito zvoni jer mu se u lice vraća izraz samopouzdanja. I zvoni. I zvoni. I zvoni. I nitko se očito ne javlja.

Pogledava broj koji je birao, valjda u strahu da zabunom nije u ovo doba nazvao punicu koja će mu sutra jebati mater i ponovno bira broj. Valja pravi. I opet zvoni. I zvoni. I zvoni. I nitko se opet ne javlja. Čak niti punica.

Ponovno zove. I zvoni. I zvoni. I zvoni....

Kratkim pogledom vidim da je Mia skoro pa spremna za novu eskapadu, ali srećom još je paralizirana kreketom žaba koje nas po zvuku očito potpuno okružuju, a moja supruga se tih životinjica intenzivno boji. Teško je objasniti razlog, ali za nju su žabe kao za prosječnu osobu, ………..pa recimo hijene.

I nema racionalnog objašnjenja za to. Možda jedino da je odrasla u Zapruđu. Sa svojim roditeljima.

Vozač je u međuvremenu odustao od mobitela i počeo je vikati. Ali baš vikati.

Njegov je glas u ovoj pripizdini odzvanjao svom silinom očajnog čovjeka. Ne očajnog zbog naše teško sudbine, nego zbog mogućnosti da nas se neće moći riješiti te da će nas morati furati kod sebe doma. Ili na upoznavanje sa zaspalom punicom. I tako je nastavio vikati nešto na svom jeziku.

Već smo i mi počeli razmišljati u tom smjeru, da će netko možda bolje reagirati na hrvatske psovke koje se recimo bave majčinim statusima, kad su se vrata kuće naglo otvorila i simpatični ćelavac je poput zvrka izletio van. Očito se ispričavao na svom jeziku i vrtoglavom je brzinom uzeo dio naših stvari te ih krenuo unositi. Valjda da iz ljutnje ne odustanemo od smještaja kod njih i odemo spavati negdje drugdje. Drugdje. Ovdje u blizini. Da, svakako.

Pojurili smo za njim poput mačića za maminim cicama. Da se vrata ne bi zatvorila.

Soba nije bila na zadnjem katu kao što smo se dogovorili, ali privremeno smo to ignorirali u želji da se što prije bacimo u krevet. Bila je nedjelja navečer, prošla su 23 sata, a naše putovanje iz budimpeštanskog aerodroma započelo je u subotu u devet ujutro. Dugačka dva dana. Baš dugačka.

Klima baš i nije radila. Ahhhhhh….

                                               Jake noge

Potpunu tišinu remetilo je samo nježno uranjanje vesala u vodu. Sunce nas je blago grijalo dok smo se u čamčiću polako vukli vodenom površinom na putu do prvog od tri vodena prolaza kroz oko 300 metara pećine. Kod tih prolaza ponekad je potrebno doslovno leći u čamac da bi se moglo proći. Čudne kamene sige prijete ozljedom glave ili skupog objektiva u slučaju nepažnje.

Oko nas samo lopoči i rijetko grmlje koje raste iz metar, metar i pol dubokog jezera koje je omeđeno visokim strmim stijenama koje u toj kombinaciji čine ovo područje tako posebnim.

S nama u tom mini vozilu je i žena koja vesla. I to s nogama. Lijepo u ruci nosi suncobran kojim se po navici štiti od kasnijeg sunca, a evidentno jakim nogama, uz pomoć improviziranih poveza od tkanine, polako gurka vesla i odrađuje svoj posao. Osim nas u ovo jutarnje doba baš i nema turista. Nirvana prirode je skoro samo naša. Sada nam je drago što smo već sinoć došli u ovu pustoš.

A jutro je počelo zapišavanjem. Odnosno da budem precizniji, Mia je završila pošteno popišana.

I to ne metaforički, nego od slatkog lokalnog djeteta kojeg sam do dvije minute ranije ja držao u krilu. Mama, inače vlasnica uspavanog guesthousa, ne vjeruje u pelene. A Mia više ne vjeruje u nošenje vijetnamske djece.

Fini doručak u obliku kajgane i palačinki s bananom ublažio nam je osjećaj popišanosti i dao nam  energije da sjednemo na, vjerujem, poratne bicikle koje rentaju tu u smještaju i krenemo pronaći gospođe s čamcima. Za par minuta smo ih pronašli, ali shvatili da su to gospođe koje nude lažnu vožnju, odnosno ne onu najatraktivniju o kojoj smo čitali u Lonely planetu. Uspješno smo im se izvukli iz ralja makar su nas brojčano obilato nadmašivale i u trenutku ponovnog sjedanja na pretpotopna bicikleta bilo mi je iznimno drago  što ne razumijem njihov jezik jer mi se čini da su nas takve razočarane zbog našeg bijega obilato počastile raznim pridjevima.

Ili su nam ustvari nudile recepte za neke vijetnamske specijalitete.

Već u povratnoj vožnji nakon prolaska i kroz treću pećinu postalo je vruće. Onaj kišobran od naše veslačice postao je apsolutno smislen, a za našu je zaštitu priskrbila ogromne listove neke biljke koji su nam do kraja nirvana vožnje služile kao pokrov za glavu. Sad je već bilo i drugih čamčića s turistima oko nas. Još uvijek samo par komada, ali dovoljno da blago naruše taj sklad s prirodom koji smo na tren uspostavili. Višak ljudi to uvijek čini. Narušava.

Neispijena turistički skupa Coca-Cola koju smo kupili od nekog čiče u svom plovilu sa strane i dolar, dva koji smo joj dali dok smo se vraćali poslužili su kao bakšiš za našu vozačicu.

Gospođa stvarno ima moćne i izdržljive noge.

Nakon još malo običnog stajanja i dodatnog  divljenja fascinantnom okolišu koji nas je tako darežljivo okruživao pokupili smo svoja vozila na plaćenom parkiralištu (otprilike jedna kuna po biciklu) i zaputili se u istraživanje okoliša na onaj pravi vijetnamski način.

Ruralno, baš oduševljavajuće ruralno! Ruševne jednostavne kućice u kontrastu s dovršenim i skoro pa luksuznim izdanjima, polu potopljena dvorišta u obje varijante, djeca koja nas znatiželjno gledaju, ali se ne obaziru previše na nas jer su ipak očito navikla na naše blijede face, groblja s po pet, šest grobova koja iskaču svako malo, kipovi svetaca koji nas nijemo pozdravljaju na praznim napuštenim parcelama kraj kojih prolazimo, stalna voda u potocima i jezercima iz kojih raste riža, trava ili obično grmlje, lokalci na biciklima koji s nezaobilaznim pokrivalima za glavu, najčešće u obliku tradicionalnih šešira, tipičnih za ovo područje, ili običnih marama lagano pedaliraju prema svojim odredištima, prekrasno zelenilo koje nas konstantno okružuje popraćeno pozadinskim planinama koje okolišu daju okvir, strašna vlaga i sunce.

Oh da, sunce, i to ono koje naprosto cijedi energiju. Ono koje uzima rezerve koje čuvaš u sebi negdje uskladištene i skoro nikad stvarno ne koristiš.

Dok se ne provezeš sat ili dva po unutrašnjosti ove zemlje, a da nisi zaštitio glavu. A vjerojatno ni apsolutni manjak kose na istoj, koji ja promoviram, baš ne pomaže.

Makar je moja supruga, koja je obdarena solidnom količinom iste, pri ulasku u našu promijenjenu sobu izgledala nokautirano poput Waynea Rooneyja nakon subotnjeg izlaska u lokalni pub.

Klima radi. I skoro sam postao vjernik zbog toga.

                                       Kad 43 nije 43

Znoj, znoj i još znoja. Majice su nam postale mokri ručnici.

Kao i svima koje smo sretali dok smo se to isto popodne pentrali po 500 uklesanih stepenica na neku planinicu koja nudi prekrasan pogled s vidikovca. Voda koju smo pritom pili vjerojatno se uopće nije zadržavala u nama. Znam da je to nemoguće, ali zaista je tako djelovalo. Bavim se sportom cijeli život i znao sam se nalaziti na sportskom terenu u dva popodne na +38, ali ova količina tekućine koja je sada izlazila iz mene nešto je neshvatljivo. Čuo sam da je čak i njima, naviknutima na ove uvjete, ovo jako vruć dan. Mislim da je možda +42, 43, ali osjetilno je mislim bila bliže +55 ili 60.

Ono što sam otkrio još u Hrvatskoj dan, dva prije polaska, dok sam proučavao prognozu vremena koja nas tu otprilike čeka, je da, za razliku od naše lokalne klime, oni ovdje imaju ogromne razlike u temperaturi i stvarnoj osjetilnoj temperaturi za živa bića, koja je kombinacija navedene, vlage te još ponekog faktora. Tako je ovdje u Hrvatskoj razlika u te dvije temperature za 10-tak datuma koje sam vidio bila stupanj ili najviše dva, a u Vijetnamu je ta ista razlika za vrijeme tih istih dana išla i do 25 stupnjeva! Recimo za prognozu na dan kad smo trebali doći u Hanoi, temperatura je po najavi trebala biti ne baš malenih 45 stupnjeva, ali ta brojka je stvarno djelovala smiješno maleno u odnosu na najavljenih +70 osjetilne temperature! Dok sam to u Zagrebu tada gledao doslovno sam se smijao dok sam to uzbuđeno pričao Miji sadistički uživajući u izrazu njenog lica, a i jer mi je bilo nemoguće zamisliti kako bi ljudi uopće mogli preživjeti te vrućine.

Ovaj mi je dan pomogao u toj spoznaji.

Fina večera u nekakvom nimalo romantičnom, jeftinom lokalu uz cestu i lokalno hladno pivo uz ogromni ventilator koji su pri dolasku doslovno zalijepili na nas malo nas je vratilo u red nakon onog,nazovi planinarenja. Ne znam što smo baš točno klopali jer tu je počelo ono što će nas pratiti kroz cijelo putovanje po ovoj zemlji, a to je da konobari u pravilu ne pričaju ni riječ engleskog (ili je to bar tako u onim jeftinijim, manje turističkim lokalima u koje smo mi zalazili), tako da mogu samo reći da nam je baš pasalo.

Ustvari, taj gigantski ventilator, pivo i zasićenost kombinirana umorom nakon stvarno iscrpljujućeg dana, doslovno nas je prikovala za stolce. Pomisao da se moram opet, s poprilično bolnom zadnjicom (da ne budem prost) izranjavanom izraubanim i od početka poprilično neudobnim sicem, ponovno blisko podružiti i, u potpunom mraku odvesti do spasonosne sobe i oduševljavajućeg tuša, nije me pretjerano veselila. Ta misao mi se takvom otrombljenom činila skoro pa nemoguća. Pogled na moju dragu rekao mi je da ni ona nije krcata entuzijazmom po pitanju te ideje. Ali opet onaj...jebiga. U sobi je klima. I tuš. I krevet.

Kad sam maloprije spomenuo potpuni mrak kojim ćemo se voziti bicikletima do našeg privremenog doma, vjerojatno nisam bio dovoljno jasan jer ovu vrstu apsolutnog mraka nisam nigdje doživio. Ni u pustinji, ni na Žumberku u planinarskom domu u šumi. Ma ustvari takvu mrakčinu nisam osjetio ni u jebenom Zagorju na našoj vikendici na pustom brdu koje, osim nas, posjećuju još samo likovi uz koje stanovnici američkog juga izgledaju kao civilizirani stvorovi!

Valjda se poklopila noć bez mjesečine, oblaci, šumsko okružje....

I, ako nisam spomenuo, naravno da naši bicikli nisu imali svijetla. Valjda još nije ni postojala ta opcija dok su izrađivali te naše primjerke. Isto tako, samu cestu su eventualno osvjetljavale samo potencijalne krijesnice, ali tu noć se ni s njima nismo družili. No, doma se mora pa smo ipak u nekom trenu zajahali naša vozila.

I dovezli se neozlijeđeni. Život je lijep.

                                  Cat Ba ima svog Bandića

„You do not need tickets“, govori meni gazdarica već drugi put.

„Are you sure?„ pitam i ja nju drugi put.

„I'm sure. We bought tickets for you and  driver know. You do not need paper tickets.“

„And this tickets that we bought are valid from here to the Cat Ba island?„ debilno pokušavam utvrditi i dalje.

„Yes, they are valid to the island, and then you have to buy tickets only from there to the town of Cat Ba“, strpljivo mi i dalje objašnjava ona.

„Yes, I know. On the island we will buy tickets for the town ride. And, he knows all about it?“ dosađujem ja još jednom.

„Yes, yes, he knows“, već isrpljeno mi odgovara ona dok zajedno pogledavamo prema vozaču mini busa koji je parkao u dvorištu guesthousa.

On, naravno, ne priča engleski pa se zadovoljavamo njegovim oporim smiješkom i znakovnim pozivom da ubacimo stvari. Valjda smo onda stvarno kupili karte.

Bus je šrinkana verzija pravog. I to ne samo da ima naprosto manje sjedala nego su sjedala i sav prostor  oko njih naprosto manji. Meni kratkom ne smeta, ali ako uleti neki dvometraš, jadna mu majka.

Sljedećih pola sata frajer je po okolnim smještajima skupljao strance koji očito idu istom rutom kao i mi. A to je prema otoku Cat Ba koji bi nam trebao biti odlična polazna točka za malo mirnije i ne toliko turističko upoznavanje sa svjetski poznatim Halong Bayem.

Za taj zaljev postoji gomila jednodnevnih izleta iz Hanoija pa onda polazak s obale, ali ima ih toliko da to ljudi opisuju kao groznu gužvu koja uništava gotovo svaku mogućnost za stvarno uživanje u toj prirodnoj ljepoti. Ustvari, izraz koji se često može pročitati o tom iskustvu je „kao ovce u toru“.

Tako da smo mi izabrali kompliciraniju varijantu u želji da izbjegnemo i previše utaban put.

I  zato sada uživamo u vrlo agresivnoj vožnji koju proizvodi naš nerazumljivi vozač. A on se stvarno ganja. Jedino što me malo tješi je da bus ima klimu i da je i takav smanjeni ipak puno glomazniji od većine vozila s kojima se možemo sudariti. Ovo s klimom nema veze sa sigurnošću već s mojim novonastalim, skoro pa vjerskim, obožavanjem.

Nakon otprilike četiri sata jurnjave naš junak odlučuje stati. Pretpostavljamo da mu je vrijeme za piš-pauzu ili klopu jer more ne vidimo, a do mora, gdje će nas preuzeti neki brod, nas treba odvesti, no shvaćamo da nije tako u trenutku kad nam pomalo nestrpljivo mahanjem demonstrira da svi odjebemo iz njegovog vozila. Shvaćamo i da smo sparkani kraj pravog busa i da se očito trebamo masovno preseliti u njega. U jurnjavi vadimo svoje ruksake i selimo ih u odrasli tata-bus.

Naslućujem problemčiće u trenu kad neki naši dosadašnji suputnici počnu odmahivati rukama i glavama na neko traženje našeg novog vozača jer nekako pretpostavljam da ih lik traži karte za daljnje putovanje, a oni ih, kao ni mi, nemaju jer „fucking paper tickets are not needed, driver knows all“.

E pa ovaj očito ne zna!

I mater joj jebem!

Izgovaram to ispod glasa u praznom bijesu u iščekivanju kad će i nas pitati za nepostojeće papiriće. Neki od naših kolega po putu su očito imali kvalitetnije gazde jer su se nakon pokazivanja plaćenih transfera opušteno posjedali u bus, a i njima su se upravo pridruživala i dva para koji su nakon žučne prepirke ipak platili duple cifre u nemogućnosti dokazivanja da i njihove, fizički nepostojeće, karte vrijede.

Čim smo mi došli na red, već pripremljen gledanjem, zauzeo sam agresivno-bedasti gard tražeći potvrdu od dosadašnjeg vozača koji je već zgibao da smo mi sve platili i da je apsolutno očekivano i razumljivo da mi sve to vjeruje makar, ustvari, nemam dokaza. Mojoj uvjerljivosti je vjerojatno još pomoglo što ni on nije pričao engleski pa smo to nekako iskomunicirali rukama i nogama. Kad kažem iskomunicirali, mrvicu sam, dakle pretenciozan, ali kako god bilo, on je u jednom trenu odustao u pokušaju da nam naplati tu svoju vožnju i samo odmahnuo rukom. To smo shvatili kao dozvolu da se ukrcamo i isti smo čas s puno energije to i učinili.

Ako sad pogledam objektivno, ne mogu reći da je vrlo vjerojatno da sam ga uvjerio svojim riječima koje nije ni razumio, a bome ni vrhunskim neverbalnim vještinama, nego mislim da se čovjek jednostano umorio s ovima prije nas i nije mu se dalo odvrtiti cijeli ciklus još jednom. Fućkaš karte. I blesave strance.

Pretpostavljao sam da nas čeka još jedna tura pregovora kada ćemo se trebati ukrcati u brod koji je isto trebao biti plaćen, ali....jebiga. Drugi put ne dajem lovu dok ne dobijem papirić.

Sat vremena kasnije opet su nas bacili van i selimo se na brod jer smo napokon došli i do mora.

Ruksake opet van i prebacivanje u novo vozilo.

I uopće nas nisu pitali za karte. Na kraju ćemo ipak dobiti što smo platili. Samo treba dobro mahati rukama.

Nakon daljnjih 45 minuta jurnjave po, pa ajmo reći izvanredno smeđem moru, umjesto da upotrebljavamo termin prljavo i nezamislivo za kupanje, došli smo do otoka i naravno da nam je uslijedilo novo pretovarivanje stvari i ukrcavanje na treći bus za taj dan. Taj nas vozi do glavnog grada na otoku i očito je popularan ovdje, usred ničega, jer uskoro su sva sjedala bila zauzeta, a ljudi su i dalje uporno ulazili. Srećom, postojao je i pod na koji se može sjesti pa je uskoro i on bio pun. Vozač i kolega mu shvaćaju da prostora više jednostavno nema i napokon zatvaraju pipu, tj. vrata. Svoju naviknutost na ovakve uvjete vožnje demonstrirali su s nekakvim plastičnim mikro stolčićima koje su od nekuda izvukli i koje su podijelili putnicima na podu.

Pod mikro mislim da bi moja i guza moje supruge sjedeći možda samo malo virila po rubovima, ali guza recimo neke Kolinde ne bi se baš nauživala plastike.

I opet nas nitko nije tražio da platimo vožnju. A ovu smo ustvari i trebali platiti. Očito sam stvarno dobro mahao. Možda da to probam i u Plodinama kad se vratimo.

Unutrašnjost otoka dok smo ga gledali u prolazu djelovala je poprilično džunglasto te samim time i zanimljivo, a more u trenucima dok smo ga vidjeli i dalje poprilično neprivlačno.

Shvatio sam da smo se očito poprilično navikli na agresivne vozače autobusa i njihove iracionalne jurnjave po uskim i nepreglednim cestama s podosta zavoja jer nam ova vožnja nije donijela nimalo stresa. Običan dan u uredu.

Grad Cat Ba koji nam se ukazao nakon sat vremena izgledao je kao da ga je vijetnamski Bandić neplanski sklepao u šest mjeseci za potrebe galopirajućeg turizma. Samo nije bio toliko čist i falile su mu fontane te skijaška staza u centru.

Ustvari, izgledao je kao da su onom vijetnamskom Banditiću prilikom gradnje glavni podobni i poslovni suradnici bila ona dva lika iz „A je to“ i imali su poprilično slobodne ruke. I to ne samo kod izgradnje raznih terasa u centru grada.

A onda su došli i razni rođaci i krenuli s profitabilnim nadoštukavanjem bez granica.

I nastade grad. Cat Ba.

Hotel u kojem smo „dogovorili“ smještaj brzo smo pronašli jer je bio udaljen dobrih 100 metara od stanice gdje su nas iskrcali i izgledao je vrlo pristojno ili čak možda blago šminkerski u odnosu na sve ono što smo od samog grada vidjeli. Visok oko 11, 12 katova i širok možda dobrih 15, 20 metara, što zvuči poprilično neproporcionalno i to samo zato što tako i jest. Neproporcionalno na kvadrat.

I inače je to standard vijetnamske gradnje. Velika većina njihovih kuća je visoka i jako uska, a takve su im i parcele dvorišta. Kultura minimalizma koja se hrani gladnijim kapitalizmom.

Četiri djevojke/žene koje se motaju na uskoj recepciji ne pričaju engleski. Niti jedna. Naravno. Što će im engleski za rad u hotelu.

Srećom, naše zapadnjačke face su nas odale pa nam je jedna nijemo pokazala bilježnicu na kojem je otprilike bilo napisano naše prezime i oznaka sobe na što sam ja počeo oduševljeno kimati glavom. Još sam utopistički probao saznati je li ta naša soba na najvišem katu kako smo se načelno dogovorili s nekim likom preko interneta, ali moje pitanje je ostalo svima nerazumljivo. Naravno.

S tim tipom koji nam je ponudio ovaj hotel (u Cat Bau nema baš previše guesthouseva koji su nam uvijek prvi izbor jer su to u pravilu intimnija, obiteljska mjesta koja nude puno više interne komunikacije i lokalnih informacija nego u klasičnim hotelima gdje je sve puno distanciranije) načelno smo dogovorili doći i vidjeti što nudi, pa da ćemo onda odlučiti ostajemo li.

Lift nas je odveo na najviši kat, a prvi pogled na sobu kad smo je otključali ugasio je sva pitanja o ostanku. Istina, probudio je novo. Plaćamo li stvarno za ovu sobu ono što smo dogovorili? 25 dolara za ovu genijalnost od položaja!

Klima je pošteno radila, a soba i kupaona su bili ogromni.  Staklena stijena preko cijelog zida odvajala nas je od velike terase s koje se pružao pogled na pola grada i cijeli zaljev. Fenomenalno! Stol i stolci na koje smo odmah zasjeli upotpunili su doživljaj. Ovdje, na ovoj visini, čak je i vrući fen od vjetra koji je peglao na cca +45 djelovao blaže. Dobili smo komadić raja.

Očito se isplatilo što sam izgnjavio frajera.

Kad smo sišli nakon osvježenja tušem i klimom, zaletjeli smo se kupiti karte za bus do Hanoija, kamo ćemo ići za dva dana, i bacili se u potragu za klopom. Dobrih pet minuta kasnije poništili smo učinak tuširanja jer uz ove temperature i vlagu pranje djeluje gotovo besmisleno.

Fino smo poručali nešto i poslije još sat, dva motanja po okolnim ulicama donijeli tešku odluku o povratku u naš privatni raj.

Večernji izlazak ponudio je sličnu priču jer smo relativno brzo shvatili da gore imamo najbolju terasu u gradu i da samo trebamo nabaviti cugu i, recimo, mango za potpun doživljaj.

Noćni vjetrić, svijetla grada i usidreni brodići praćeni dalekim i sitnim ljudskim prisustvom davali su nam opet onaj bezvremenski osjećaj bivanja. I nekakve čudne smislenosti.

Kao da smo u bijegu od stvarnosti. Lijepom bijegu.

                           Relativnost zatvorenog prostora

Noć je. Probudio sam se u očito čudno doba zbog sijevanja munja koje su se povremeno iscrtavale kroz skoro cijelu prozirnu stijenu. Priroda je intenzivno pisala samo sebi razumljive hijeroglife po crnom nebu, a svjetleći tragovi kišom išibanog stakla podcrtavali su njen uradak i dojavljivali  o divljem vjetru koji vani puše. Grmljavina je lijeno i sa solidnim zakašnjenjem pratila te egzotične prikaze.

U trenu potpuno budan čuo sam Miju kako mirno diše pored mene.

U želji da iskoristim priliku i fotografiram tu prirodnu ljepotu iz ove genijalne pozicije, nindževski polako sam se pomicao do ruba kreveta. Pazio sam da ne radim nagle pokrete kako ne bih probudio svoju usnulu ljepoticu jer i ti svjetlosni efekti orkestrirani s neba izazivaju solidnu količinu straha kod nje, a ako ću se baviti s njenom, relativno iracionalnom, fobijom, neću moći na miru fotkati, pa...

Već sam mentalno birao poziciju i radio kadrove u glavi u trenutku kad sam neprimjetno ispuzao do ruba našeg gigantskog kreveta.

A onda se promjenilo sve.

Moje lijevo stopalo je zagazilo na pod, ali dole me nije dočekao samo ugodan dodir parketa nego i dva, tri centimetra vode!

I desno stopalo je sljedeću sekundu potvrdilo dijagnozu lijevog.

U našoj sam predivnoj sobi na najvišem katu hotela i doslovno stojim u par centimetara vode!

Prva misao mi je bila struja. Znam da u našoj sobi ima uređaja koji su priključeni na njen napon i znam da kontakt s vodom ne donosi ništa dobro za onog koji se zatekne u istoj. A trenutačno sam taj tip slučajno ja. Gledam u šalter sklopku za svjetlo koji se nekako ne usuđujem stisnuti, gledam u mali frižder koji na tekućem podu umirujuće zuji i gledam u klimu koja na zidu zadovoljno brunda i dalje uspješno hladeći prostor. I gledam svoja gola stopala u vodi.

Druga misao mi je bila foto torba i tu je misao pratila neizgovorena mentalna psovka jer je ista (torba, a ne psovka) nakrcana najvrijednijim materijalnim što imam, a na podu je i leži u inače dragoj mi tekućini. A skupa tijela i objektivi ne vole biti mokri.

Uz tu drugu misao prestajem biti toliko istočnjački racionalan i hitro grabim torbu te ju bacam na drugi krevet. Pridružujem joj i naše ruksake, drugi dio Knausgårdove „Moje borbe“, u čiji su mi  hrbat prsti doslovno utonuli koliko je bila mokra, i obuću, odnosno sve što mogu nazrijeti u tom mraku.

Otvorio sam vrata prema hodniku te vidio da i tamo voda teče. Poput sljemenskog potočića u proljeće, cijeli hodnik je proticao i, u prirodnom skladu uzrokovanom zakonom sila teže, padao u slapu na stepenice i hodnik prema dolje. Uz našu sobu na tom zadnjem katu bio je još samo prostor za blagovanje koji je, naravno, isto bio potpuno mokar, ali za razliku od naše sobe, gdje nisam mogao otkriti od kuda je tolika tekućina došla, ovdje je sve bilo jasno. Nekoliko ploča na stropu su doslovno curile. Ulegnute i savijene, netom prije kompletnog pucanja te su rupe bile poput ogromnih pipa koje je netko nepažljiv ostavio otvorene.

Treća misao bilo je čuđenje. Osim zvuka manjeg potoka i intenzivnog vjetra izvana, bilo je potpuno tiho. Nikakvih ljudskih aktivnosti. Kako je moguće da uz ovu neprirodnu kataklizmu, dok potok teče unutar hotela, a nismo u Dubaiju, nitko osim mene nije budan!?

Bilo je vrijeme da i suprugu informiram o novonastaloj situaciji i mogu reći da se razbudila puno brže nego što je uobičajeno. Potok u spavaćoj to zna učiniti čovjeku.

Zbunjenost je vrlo brzo postala strah, ali izvanredne okolnosti i adrenalin učinile su svoje i uz  brzi dogovor dok smo cijelo vrijeme pogledavali na klimu i čvrstoću zida, pokupili smo najvrijednije i zaputili se izvan opasne sobe pronaći nekog budnog zaposlenika hotela da se prebacimo u neku manje opasnu i ipak nešto odspavamo.

Lift naravno nije dolazio u obzir pa smo nakon šetnje od 11 katova naniže naletjeli na jednog dečkića od 14, 15 godina koji je glumio noćnog čuvara i, pogađate, nije znao niti riječ engleskog.

Polugol, bos, ćelav i, za vijetnamske pojmove, krupni stranac koji stoji iznad njega nije mu bio dobar uvod za tehnički početak dana, ali bar mu je pod bio suh.

Onaj potok s našeg kata prestao je na šestom jer se promijenio položaj stepenica i hodnika pa se valjda izlijevao po drugim prostorijama tamo.

Momak je u svakom slučaju shvatio da želimo da nas prati, a tome je, vjerojatno, pomoglo moje glasanje i uzbuđeno mahanje te je brzo krenuo za nama.

Kad je gore naletio na potočić primio se rukama za glavu i odjurio probuditi nekog odraslijeg koji će to nekako riješiti. To odraslije biće ispala je neka sredovječna žena koja, pogađate još jednom, nije govorila engleski. Svejedno, situacija i prizor nas dvoje polugolih s ruksacima iz kojih je kapala voda dovoljno je govorio i uskoro smo se našli u nekoj suhoj sobi.

Nije imala staklenu stijenu i nije imala terasu. Nije bila velika i imala je pogled samo u neki drugi zid.

Nije nam uopće smetalo.

                                          Hipohondrija

„Prognoza za sutrašnji izlet nije nam baš briljantna“, izvještavam  prošlu večer Miju dok na laptopu gledam prognozu za ovaj dio države.

„Što kažu?“ pita ona, ne gledajući me, dok maltertira prstima ekran mobitela u nastojanju da ulovi sve bitno što je objavljeno na Facebooku u zadnjih nekoliko sati.

„Pa, piše da je sve moguće. Kiša noćas i rano ujutro, ali onda bi se moglo popraviti“, kažem, mrko je gledajući zbog ignoriranja, što mi ustvari ništa ne donosi jer se negledanje u mene i dalje nastavlja.

„Ma, bit će ok“, izgovara ona potpuno nezainteresirano jer trenutno čita Marijevo hipohondrično glasanje i najavu nove bolesti na društvenom zidu.

„A gle, taj izlet nema smisla ako ćemo se morati na brodu skrivati od kiše. A i pogled je onda bezvezno sivkast. Mislim, da su nekakvi crni dramatični oblaci, to bi bilo fotogenično, ali sivo i kiša...“, opet jehovski dodajem ja.

„Vidjet ćemo sutra“, i dalje me ni ne pogledavši izgovara ona jer Mario sad vjerojatno ima i upalu pluća...

„Hmmm...“, promumljam ja nakon kraće stanke svog, ustvari, monologa. „Hmmm…vidim u blizini nekakav tajfun.“

„Kakav sad tajfun! Gdje si našao tajfun!?“ odjednom skoro pa viče Mia, napokon me pretpostavljajući svom mobitelu. „Zezaš me?“ nesigurno me pita.

Napokon se osjećajući bitan, poluozbiljnog lica otežući joj odgovaram: „Ne zezam, ima tajfun, ali piše da će udariti na jugu Kine, a mi smo na sjeveru Vijetnama. Ma bit će sve sigurno ok“, zadovoljan zbog dobivene pažnje, dodajem ja.

Bit će sve ok. Do potopa sobe zbog južnokineskog tajfuna.

                                        Baš sam „macan“

A jutro nam je donijelo kišu. Mislim, još nje.

I odnijelo izlet brodom jer nam takav nije bio smislen po ovakvoj kišurini, a prognoza je sad govorila o sličnom nastavku dana. Jebiga.

Također, donijelo je situaciju da smo u izvanredno nezanimljivom gradiću kojemu su jedine kvalitete to što ima onu prekrasnu potopljenu sobu i što se iz njega ide na interesantne i, ne toliko turističke, izlete brodom koji u teoriji oduševljavaju.

Mislim, grad nema čak ni poštenu fontanu.

Taj nestanak potencijalnih prednosti natjerao nas je na brzi odlazak do, nazovi, autobusne stanice i hitru promjenu jučer kupljenih karata. Po novim nadoplaćenim, bus nam je kretao za sat i pol. Pobjeći ćemo dan ranije u Hanoi. Tamo nam neće smetati loše vrijeme.

Suha unutrašnjost busa je bila naprosto prekrasna. Sjedala su odisala čistoćom, a nakon autističnog pipkanja nekoliko njih, mogao sam i službeno evidentirati da su potpuno suha.  Rukohvati su s druge strane vizualno djelovali nekako mokri, ali su se na dodir ipak pokazali suhi. Stavio sam i dlan na prozor iznutra, uživajući u kapljicama s druge strane koje ne mogu dohvatiti.

Da, u busu je baš bilo suho. I to je bilo nekako lijepo.

Dok sam malo kasnije spremao sitnu prtljagu iznad naših tako suhih sjedala, nisam mogao ne primjetiti da me neke dvije strankinje koje sjede odmah iza nas naprosto gutaju pogledom. Mislim, za sebe mislim da sam relativno pristojnog izgleda, osim što bih se produžio 20-tak centimetara, malo nadoštukao liniju kose na čelu i poravnao nos, i mogu reći da mi nije strano da me pomiluje i blago istraži poneki pogled suprotnog ili istog spola, ali ne mogu reći da sam navikao da netko napadno zuri u mene kao da sam izašao prošetati parkom obučen samo od struka na gore. A ovo su bili baš takvi pogledi.

U tom trenu, u tom suhom busu, na trenutak sam bio Severina koja u solidnom dekolteu nevino šeće pored grupe građevinaca koji na skeli prvog kata gablaju sendviče s parizerom i zalijevaju ih Žujom. I zure.

Uglavnom, pošto nisam baš navikao biti komad mesa, a i malo sam se odvikao čak i od pristojnog zurenja jer sam u ovih par dana morao nevoljko primjetiti da očito nisam tip lokalnih djevojaka jer su me u pravilu gledale kao što naši nogometaši gledaju knjige u knjižarama, imao sam potrebu svoju trenutnu izvanrednu poželjnost odmah glasno podijeliti s Mijom.

„Ej, ove dvije iza nas doslovno me skidaju pogledom“, ponosno sam joj izgovorio.

„Koje?“ pitala me ona dok se nimalo nenametljivo okretala prema njima.

„Da, njih dvije. Fakat zure. Mislim, zgodan sam, ali ovo je previše. Imam li nešto na licu? Ostatak paste za zube ili...?“ govorio sam joj dalje ja istovremeno prstima češljajući bradu u traganju za zaostalim mrvicama od doručka ili...

„Ma daj sjedni“, tiše će ona.

„Evo, evo, sjedam“, i dalje ja glasno i opušteno pričam na našem hrvatskom jer na tim daljim putovanjima doslovno i bez ograničenja možemo naglas pričati što želimo kad nas nitko ne razumije. Stvaranje smiješnih priča na licu mjesta na metar od antipatične babe, koja nema pojma da je upravo izvor zabave, ponekad je jako zabavno iskustvo.

„Čula sam ih na tren dok pričaju i jezik mi se činio poznat, možda su naše“, šapčući mi je izgovorila moja draga.

„Sranje!“ šapćem odjednom i ja osjećajući se glup ko' Joe Š. dok objašnjava povijest 'Rvata.

„Jesi li sigurna?“ praktički retorički pognuto pitam ja.

„Bok, jesam li vas dobro čula da govorimo istim jezikom?“ okrenuvši se mojim skidačicama pita Mia.

Prije nego od srama potonem duboko, duboko u sjedalo, čujem samo: „Iva, Maša i Beograd.“

Jebemti! Pa ti budi iskompleksiran! I pričaj na glas jebeni hrvatski!

Jedno tri različita busa i jedan brod kasnije više me nije sram.

Zadnjih pet sati prošlo je izrazito brzo uz dobru kemiju. Usprkos mom ego-uvodu.

Uvijek je zabavno  uspoređivati priče iz naše dvije države jer za otprilike 20 minuta u pravilu svima normalnima postaje jasno da su ustvari potpuno iste. Isti novčić s dvije različite strane.

A toliko se grozimo onih drugih. Politika, ponosni nacionalizam, šovinizam, homofobija, konzervativni talibani, glupost mase, opće prihvaćena korupcija, šira društvena nezainteresiranost, apatija i mržnja. Omiljena mržnja.

Primarno se mrzi različitost. Svih vrsta i podvrsta.

U obje bi zemlje izbacivali one koji drugačije izgledaju, mole, misle, zovu, govore ili možda kuhaju. I sve u strahu od neke čudne zaraze. Da i sami ne postanu drugačiji. U nečijim tuđim očima. I da ih se ne izbaci. Iz bilo koje od ovih naših krasnih država. Jebiga. Baš smo različiti.

Srećom, pričali smo i o ljubavi. I tu smo isti. Ali na lijep način.

                                           Zaljubljivanje

Hanoi je donio kaos. Šarenilo ljudi i različitih vozila davalo je ritam gradu. Kulise stotina dućančića i zgrada različitih dimenzija okruživale su tisuće hodajućih mrava u ljudskom obliku koji su uspješno izbjegavali svoje rođake na otprilike milijun skutera dok su u maniri pripadnika obitelji Kostelić spretno prolazili kraj svojih sugrađana kao pored nevinih štapova.

Vjerojatno bi nas taj grad sa sedam milijuna duša apsolutno prestravio svojim prometom da prošle godine nismo bili u Delhiju, uz koji Hanoi djeluje pitomo poput Babine Grede u odnosu na Zagreb.

Smjestili smo se u centralnom dijelu koji je turistički najpopularniji i, za razliku od dijelova grada koji smo vidjeli, on je oblikom ostao  poprilično staromodan i činio se solidno nedodirnut bujanjem ostatka. Ugodnih 30 stupnjeva nas je hladilo u prvom obilasku zakrčenih uličica. Masa ljudi neprekidno je pulsirala ispred i iza nas onemogućavajući nam klasično razgledavanje i zastajkivanje. Popriličan broj stranaca natrpanim ruksacima otkrivao nam je razmjere popularnosti ovog kvarta. I svi su se nekako kretali. Čak su i mnogi lokalci koji nude hranu i raznu robu bili u pokretu jer su svoje asortimane vozili na kolicima. Sve je nekako brujalo oko nas. Trebalo je ušetati u taj ritam.

Plac na koji smo u nekom trenu uletjeli i nije ličio na plac. Bio je više kao nekakav izvanbračni potomak našeg Metroa i Dolca. Uglavnom se nalazio u nekakvoj ogromnoj mračnoj hali koja je bila neobično raskomadana na poluzatvorene prostore i s robom nagomilanom do vrha ispred koje su relativno nezainteresirano za nas stajali prodavači i međusobno komunicirali  dovikujući se. Čini mi se da je tu bila više aktualna veleprodaja koja u pravilu i nije uključivala strance. Izvan tog zatvorenog dijela bili su neki klasičniji štandovi koji su djelovali manje klaustofobično i tu su ljudi  pomalo i pogledavali prema nama, a na samom ulazu/izlazu naletjeli smo na mnoštvo žena koje su opušteno sjedile na podu i prodavale svoje domaće proizvode. Harmoniju tih šareno obučenih i plemenski različitih pripadnica ljepšeg spola razbijali su povremeni muškarci koji su si na mobilnim roštiljima pekli meso, vozači rikše koji su s nevjerojatnom lakoćom prolazili svojim nezgrapnim vozilima kroz tu gužvu i gomile djece koje su poprilično nezapadnjački slobodno lunjale svuda ili također prodavali neke svoje artikle.

Noću je sve postalo još nekako lokalnije. Raznobojni lampioni ponegdje su služili kao ulična rasvjeta čineći sporedne uličice još mističnijima. Zaposlenici u obiteljskim lokalčićima s osnovnim potrepštinama i namirnicama polako su pakirali svoje proizvode natrag u malene prostore pritom oslobađajući večernje ulice ovog šarmantnog grada.

Besciljno hodajući polako smo postajali svjesni popriličnih dimenzija tog starog dijela. Kostur  većih ulica, koje su i u ovo kasnije doba bile krcate ljudima, bio je promrežen mnoštvom manjih koje su se puno brže gasile i praznile. Mnoštvo otvorenih prozora i vrata u njima velikodušno nam je nudilo gotovo  kinomatografske obiteljske scene koje su se odvijale u njima.

Miris hrane i gusti dim koji se tako siv i noću još vidljiviji rolao iz mnoštva malih lokala činili su atmosferu još ugodnijom. Definitivno smo ušetali u ritam.

                                  Juha je bila baš fina

„Ali tamo na zidu piše cijena za prokletu juhu!“, već uznemireno sam na engleskom podviknuo.

„Nešto….nešto….nešto…..“, glasno je na vijetnamskom izgovarala ona.

„Jeli smo Pho juhu i cijena je na zidu“, skoro vičem pokazujući natpis ispod stropa.

„Nešto… nešto… nešto….dupla cijena…“, opet nerazumljivo tuli ona.

“Nismo mi budale i nema šanse da vam duplo platimo!“

„Nešto…nešto…nešto….“, nastavlja ona na lokalnom dijalektu pogledavajući prema mužu i svekrvi/majci.

„Platit ćemo koliko piše i ni mrvicu više“, govorim joj bijesno dok ustajem i vadim novce iz džepa.

„Nešto….nešto….nešto…“, izgovara prema njoj svekrva/majka.

„Nešto…nešto…nešto…“, poraženo izgovara ona gledajući u naše tanjure dok blago kima glavom očito pristajući na našu brojku.

Ostavljamo novac na stolu i odlazimo iz čudnog lokalnog restorana/veće kuhinje.

Mrzim kad nas se doživljava kao blentave Amerikance.

Upali smo u taj prostor pola sata ranije jer smo bili očajno gladni i ovo je izvana ličilo na restoran. Istina, bilo je poprilično mračno i nikog živog nije bilo unutra, ali mislili smo da su tek sad popodne otvorili i da će raja tek nahrupiti. Čak nas ni poprilično začuđeni pogledi od obitelji u stilu: „Koji ste, jebote, vi i što tražite u našoj dnevnoj sobi?“, nisu spriječili da stanemo kraj jednog od četiri stola unutra. S obzirom na njihove reakcije na naš prolaz i svjesnost o drugačijoj kulturi, ipak smo ih tada upitno pogledali čekajući potvrdu da smo stvarno u restoranu i da smijemo sjesti i nešto naručiti.

Mlađa je gazdarica primijetila našu neodlučnost i oporavivši se od šoka dobrostivo je kimnula prema nama donoseći nam stolnjak za izabrani stol. Izgovorila nam je nešto poprilično nerazumljivo na vijetnamskom i vratila se ostatku ekipe. Mi smo zadovoljno sjeli i počeli se ogledavati za jelovnikom koji bi nam otkrio što će naša nepca za koju minutu osjetiti, ali  tren poslije shvatili smo da niti jedan od malobrojnih stolova ne posjeduje sadržaj te vrste. Tada smo počeli simpatično i nenametljivo pogledavati prema osoblju/obitelji, sve u nastojanju da ne povrijedimo njihov restoranski intregritet zbog sitne manjkavosti poput manjka informacija o ponudi hrane i pića. No ni ti upitni pogledi razbacani prema njima nisu nam previše pomogli jer nam nitko nije donio nešto što bi nam pripomoglo u narudžbi nečeg što se može oralno konzumirati.

Pošto smo se već smjestili, a i preferiramo lokalnija iskustva, odlučili smo ignorirati taj manjak informacija i proširili smo potragu na šire područje i skoro odmah smo na zidu iznad šanka uočili natpis za Pho juhu koja je veliki specijalitet u ovoj zemlji i već na početku spomenutu cijenu uz nju.

Ovdje moram spomenuti da baš i nisam veliki obožavatelj juhe, a i osjećao sam glad koju ta vrsta jela baš i ne može namiriti, ali zajedno smo uvidjeli da će nam nedostatak zajedničkog jezika bitno otežati daljnju komunikaciju i odlučili smo da ćemo ovdje pojesti bar tu juhu pa ćemo negdje drugdje valjda imati više sreće s ozbiljnijom klopom.

I tako smo prstima naručili te dvije juhe koje smo naknadno s apetitom pojeli pokušavajući u tu rabotu unijeti maksimum elegancije jer četvoročlana ekipa (pojavila se i malena kćer) uglavnom nije skidala pogled s nas. Bili smo sami, televizora nije bilo, pa smo mi bili na programu.

Dvoje Balkanaca i egzotičan jezik kojim se služe.

I da, juha je bila fina.

I zamalo preskupa.

                                        A tenis nisu igrali?

Prije čudnog lokala bili smo u čudnom muzeju. Ili bolje rečeno, bili smo u bivšem zatvoru koji je pokazivao dijelove izabrane povijesti.

Velika građevina pošteno okružena visokim zidinama malo izvan centra Hanoija bavila se s dva sukoba. Prvi je bio o borbi za nezavisnost od francuske kolonizacije i prikazivao je grozne uvjete u kojima su državljani „sir & vino“ nacije držali domaće buntovnike kad su ovi pokazivali težnju dobiti nešto vlasti i, posljedično tome, nešto više para, a drugi dio je bio vezan za držanje u zarobljeništvu uhvaćenih Amerikanaca koji su se upecali dok su standardno pravednički pokušavali spasiti Vijetnamce od Vijetnamaca u onom opjevanom ratu.

Zabavan je bio koncept kojeg su se držali organizatori pri postavljanju izložaka. Ustvari, moglo bi se reći da je postavljen totalno komunistički, ili možda totalno domovinski jer se ustvari obje ideje postavljaju  izrazito crno-bijelo. Komunizam je dobar, kapitalizam je loš. Točka.

Ili možda više u „Moja domovina“ stilu – pravi Hrvati koji se omotavaju u zastavu su dobri, Hrvati koji nemaju tu odjevnu naviku i razmišljaju šire su loši. Točka.

Uglavnom, u zatvor/muzeju vidjeli smo prostorije u kojima su mučno boravili i umirali Vijet-domoljubi u rukama zločestih Žabara, i one druge, gdje su 50, 60 godina kasnije zločesti Jenkiji imali redovne sportske aktivnosti u vidu odbojke, nogometa i stolnog tenisa, satove hortikulture i vlastite vrtove za uzgajanje povrća te društvena događanja u obliku kino predstava kojima su skraćivali vrijeme u skoro pa dobrovoljnom zatočeništvu. Ustvari, dok smo tumarali tim prostorima i gledali izložbene fotografije i priložene tekstove, nametalo nam se logično pitanje: „Zašto su ih uopće držali unutar zidova? Pa tko bi uopće pobjegao od tamo? Živjeti u Detroitu, Sisku ili u hanoijskom zatvoru?“. Hmmmm…

Volim propagandu. Tako je bedasta i crno-bijela.

Večernji dio obilaska ponudio nam je omiljeni pasivni dio koji skoro uvijek zaslužimo marljivim istraživanjem prije toga. Pronašli smo povišeno gledalište u obliku šarmantnog kafića koji je nudio terasicu s koje se prostirao savršen pogled na pozornicu kojom je dominirala najveća gradska katolička crkva ispred koje se prostirao veliki prazni prostor kojim je defiliralo mnoštvo šarmantnih lokalaca u svojim svakodnevnim aktivnostima. Uz koktele polupoznatih sadržaja jednostavno smo neko vrijeme sjedili gore i gledali tu unikatnu predstavu koja se odigravala ispred nas.

Putovanje ima različite oblike.

                                        Relativnost ceste

 Vozač već treći puta staje sa strane ceste i hvata se mobitela. Vijetnamski nam i dalje nije previše razumljiv, ali dosadašnja dva razgovora donijela su samo novu stanku nakon par minuta daljnje vožnje. Kiša vani pada, a nas desetak stisnutih u kombiju zbunjeno se pogledavamo svjesni da smo već trebali biti na pola puta do Sape, tj. područja koje je za mnoge posjetitelje ove zemlje, a tako i mene, vrhunac putovanja. Umjesto toga, vrtimo se po neuglednom gradu nazvanom Lao Cai do kojeg smo upravo došli nakon cijelonoćne vožnje vlakom iz Hanoija.

Dogovorili smo vodičkinju s kojom bi trebali provesti sljedeća dva dana lunjajući po tom navodno prekrasnom području i ovaj vozač bi nas trebao odvesti do te početne točke.

No, tip za sada djeluje kao da nas ne bi uspio odvesti do wc-a u vlastitoj kući, a kamoli negdje malo dalje. I nama, koji smo tu  jedno pola sata, jasno je da se drajver ponaša kao glavni protagonist u „Beskrajnom danu“, samo što se, za razliku od genijalnog Billa, njemu sekvence ponavljaju svakih 10 minuta jer u tom istom tempu mi opet prolazimo kroz već poznate ulice.

Svi u kombiju željni smo objašnjenja, ali nitko od nas Hrvata, Amerikanaca, Španjolaca i Nijemaca nažalost ne habla lokalno narječje pa nam ostaje zbunjeno pogledavanje i iščuđavanje.

Ne moram ni spominjati da već omiljeni nam vladar auta priča engleski kao ja mandarinski.

Nakon jedno sat vremena tog tako temeljitog obilaska grada koji je za turističko razgledavanje atraktivan otprilike kao naša Petrinja, stajemo i po peti put, ali sada  ulazi i za volan sjeda čovac koji nas je i pokupio sa stanice. Okreće se publici gladnoj objašnjenja i objašnjava nam situaciju.

I ne, dosadašnji vozač nije ni šizofren, ni začaran od bivše djevojke koja ga je ostavila jer joj je spavao s trudnom tetkom, nego jednostavno više ne postoji cjelovita cesta koja nas vodi do navodnog planinskog raja. Naime, kako nam je poliglot objasnio, dio jedine ceste koja vodi do našeg priželjkivanog cilja se par sati ranije jednostavno urušio! Opet „onaj“ južnokineski tajfun!

Intenzivna kiša praćena vjetrom koja je danima nemilosrdno zalijevala ovo planinsko područje donijela je ponešto odrona te čak nekoliko nestalih i poginulih među stanovništvom i turistima.

To smo sve saznali dok smo nešto kasnije uz doručak sjedili u nekakvom kafiću-restoranu i pokušavali doći do što više informacija, a pogotovo nas je zanimalo postoji li mogućnost da se danas ipak nekako probijemo do gore.

Uspjeli smo kontaktirati žensku preko koje smo dogovorili našu Hmongicu vodiča i ona  nam je nakon kraće provjere rekla da nema šanse da se cesta danas osposobi, ali da će valjda sutra biti prolazna. Valjda. Možda.

Do tamo navodno postoje dvije ceste. Jedna je poprilično loša, vrlo zavojita, uska i relativno rizična za vožnju, a druga je puno gora i, ustvari, potencijalno vrlo smrtonosna.

Tako da zapravo postoji samo jedan put do gore. Ali trenutačno na jednom dijelu te dionice  umjesto asfalta imamo nekih 30 metara odvaljene rupe i prigodnu provaliju ispod nje. Što i nije najbolja situacija.

I tu završava moja flegmatičnost i počinje moj očaj. Jebem ti mater tajfunskuuuuu!!

Nakon što nam je sjebao fotogenični Halong Bay koji me solidno veselio, sada nam je vjerojatno uništio i Sapu koja me zbog mogućnosti da vidim i fotkam pripadnike vijetnamskih manjina koji svojim izgledom nude mogućnosti za genijalne portrete totalno oduševljavala! To je definitivno bio moj planirani vrhunac. Moj cilj, moja osnovna misao pri planiranju, moj gralčić….ahhhhh….

Na svakom putovanju koje je ograničeno vremenom, bitno je solidno posložiti stvari tako da se zemlja vidi, ali i stigne ponešto osjetiti. Znači, kad putujemo isplaniramo dosta toga i posložimo po danima i lokacijama.  Za Sapu smo uzeli tri dana i to nam se činilo taman, ali upravo smo izgubili jedan i postojala je poprilična mogućnost da ćemo izgubiti i sutrašnji te tako zaglaviti na dva puna dana u ovom nezanimljivom gradu. Tako da smo se morali odlučiti hoćemo li čekati i riskirati te ostati tu do sutra ili možda i do prekosutra jer vlakovi za nazad prema Hanoiju nisu baš prečesti ili probati odmah uloviti prijevoz za natrag i definitivno odustati od egzotičnog područja.

Sutrašnja prognoza za ovaj dio bila je jednako loša kao i za danas, što nam nije nudilo optimizam, ali bilo je teško definitivno odustati. Naš kontakt nam je naknadno javio da su nam pronašli smještaj u gradu ako ostajemo čekati do sutra.

Poput dva profesora Baltazara uspoređivali smo dobre i loše strane obje odluke, ali…..

U nekom trenu smo se ponovno ukrcali u onaj isti kombi s nekim od istih ljudi i definitivno istim „nepričamengleski“ vozačem koji bi nas trebao odvesti do tog dogovorenog smještaja. U tim okolnostima smo odjednom ušli u cajtnot u kojem trebamo odlučiti, ali ne mogu reći da nam je to baš previše pomagalo da tu odluku stvarno i donesemo.

Uglavnom stvarno nemam problema s odlučivanjem jer sam vrlo logična osoba. Bacim sve na hrpu i jednostavno vidim koja je bolja opcija. U ovom slučaju je definitivno bilo logičnije odmah se nekako vratiti do šarmantnog Hanoija i dobivena tri dana iskoristiti za produženje boravka u drugim gradovima ili za pravi posjet Mekong delti jer smo nju na kraju izbacili da nam put ne ispadne baš jurnjava. Logičniji plan, ali bez Sape. A jebeš logiku bez Sape.

„Ali možda ne vidite Sapu čak i ako ostanete čekati?“ šaptao mi je osobni vrag-anđeo zavodljivo na uho.

„Što onda? Kako ćeš se onda osjećati kad izgubiš dva vrijedna dana, a za ništa?“ dahtao je on i dalje.

„Loše, jako loše“, odgovarao sam mu u mislima vrteći glavom.

„Pa možda onda da odustanete i vratite se? Tamo u gradu bar nećete poginuti od poplave ili nekog novog odrona“, utvrđivao je on gradivo.

„Ma u pravu si, to je potpuno logično“, manipulatorski smirujući samoga sebe sam mu replicirao ja.

„Pa ajde onda, izađite iz ovog kombija kojeg vozi ovaj šizofreni neznalica i pravac kolodvor vidjeti kad se može uloviti neki vlak  za povratak“, sad već opušteno pobjednički izgovarao mi je moj osobni pomoćnik.

„Ali ja hoću vidjeti Sapuuu!“ odjednom zavrištim ja vrativši se opet na početak. I u bus kod ludog.

A onda se desio preokret. Mia, koja inače ima problema odlučiti se i kojim izrazom pozdraviti kod ulaska u dućan, sada, vidjevši mene tako rastrganog i na dobrom putu da se na licu mjesta razlomim na bar dvije ličnosti, u trenu donosi odluku umjesto mene. Doslovno nas u zadnji tren skida s vozila vičući i požurujući mene ošamućenog te nas tako odjednom dovodi  pred gotov čin.

I ode moja Sapa…

Na kolodvoru smo bili za tri minute i odmah smo se nacrtali ispod ploče s polascima.

S popriličnim uzbuđenjem ustvrdili smo da nam vlak za željeno odredište ide već za 30 minuta, što je bilo genijalno iznenađenje jer smo bili uvjereni da ćemo s ove depresivne destinacije moći gibati tek navečer.

Ajde napokon neka dobra vijest danas.

Mrvicu se pokvarila kad mi je žena na šalteru na komadić papira (jer, već pogađate, nije pričala engleski) napisala suludu cifru kao cijenu karte koja će nas dovesti nazad do grada u kojem smo bili još sinoć. Brojka je bila duplo veća od one koju smo platili pri dolasku, a to je bila noćna vožnja koja je uvijek skuplja od ove dnevne. Totalno zbunjujuće i lopovski, ali nekako se još nisam uspijevao raspravljati s blagajnicama na lokalnom dijalektu pa mi je ostalo samo otići brzo do nekog bankomata gdje ću podići lovu jer tu naravno kartice ni dolare ne primaju, a ja sam ostao bez dovoljno vijetnamskih donga za bezobraznu brojku.

I tako, uskoro trčim kolodvorom ko' neki sumnjivac koji je upravo opljačkao 97-godišnju penzionerku koja me naravno proganja mašući štapom i pritom glasno spominje moju malenkost i moje pretke te naše, ne toliko pohvalne, moralne karakteristike. U takvom tempu vrlo brzo pronalazim neki bankomat i pokušavam podići uobičajeni maksimum, ali glupi stroj me samo izbacuje. Nakon dva neuspjela pokušaja gledam već polupanično na sat i pokušavam upisujući manji iznos što inače izbjegavam zbog provizije koja je praktično jednako velika i kod tih manjih brojki i naravno da mi metalna pederčina taj mali iznos daje usput mi uredno zaračunavajući svoju finu proviziju. I tako još dva puta. Jebem ti lopovski kolodvorski bankomat!

Tako bijesan još sam brže otrčao nazad do blagajni, ali nisam odmah uletio kod tete. Mučila me ona cifra. U dotrčaju sam načuo dvoje stranaca koji su upravo kupili karte do Hanoija i činilo mi se da su dobili puno bolju cijenu. Posavjetovao sam se sa Mijom i ona je, kao ekstrovertniji dio našeg dueta, prošetala do njih i pitala za cijenu koju su platili. I ispalo je da sam dobro čuo!

Zamolio sam curu da mi na tren posudi njihove karte i trijumfalno poput prosječnog Amerikanca koji je upravo osvojio donedavno nacistički Pariz, mahnuo sam tim kartama ispred ženinog nosa i zatražio još dvije upravo takve. „Da, baš takve po toj cijeni, molim“, izgovaram joj bez obzira što znam da me ne razumije.

Možda mi se učinilo, ali djelovala mi je malo poraženo dok mi je pružala karte i kusur. Naime, ove su koštale pet puta manje od onih što mi ih je ona prvobitno nudila! Lopovski kolodvor.

I tako smo preskočili Sapu. I bio sam jebeno tužan.

Sutra smo čuli da su čak i na vijestima u Hrvatskoj spominjali tajfun u Vijetnamu i spominjali upravo našu „skoro pa“ destinaciju u priči kako je tih dana tamo poginulo pet, a traga se za još sedam osoba. Možda i ne moram biti baš toliko tužan.

                Maratonci trče još jedan krug….ne posljednji.

Hanoi, ah Hanoi….. Tri sljedeća dana i noći poslužile su nam da se definitivno zaljubimo u njega. Posebno mjesto.

Grad u kojem ima mnoštvo turista, ali on nekako uopće ne mijenja svoj ritam zbog toga. Ljudi rade i žive kao da stranaca uopće nema. Ne mislim da su neljubazni ili ignoranti, nego nekako cijela priča ovog grada djeluje nekako nedodirnuto. Mi koji dolazimo smo domaćima financijski plus, ali oni se ne mijenjaju zbog nas i naših novaca. Jednostavno nas prihvaćaju, ali bez vlastite promjene ili prilagodbe. Cijelo vrijeme se kod njih osjeća ponos i apsolutna samodostatnost pritom. Upravo je to riječ koja savršeno odgovara ovim ljudima. Samodostatnost.

Prirodna ljubaznost koja u niti jednom trenu ne sklizne u poniznost u pomami za zapadnjačkim novcem. Samo smo plus i ništa više. Prekrasan ritam.

Pošto smo u grad došli ranije od planiranog nismo imali dogovor za smještaj. U hotelu gdje smo trebali spavati koji dan kasnije nisu imali slobodnu sobu tako da smo morali pronaći nešto na licu mjesta. U takvim situacijama uzde preuzima moja komunikativna supruga. Ja postajem pasivni čuvar naših pokretnina, a ona počinje jurcati naokolo da nam pronađe pristojan, a opet ne preskup smještaj.

I ovaj put se iskazala. U prvih sedam, osam hotelčića/guesthouse-ova nije bilo mjesta jer smo se nalazili baš u žiži svega, ali onda je pronašla i službeno najseksipilniji  prostor u kojem smo do tada bili. Istina, bila su nam to najskuplja noćenja u ovoj zemlji (34 USD), ali su se definitivno isplatila. Pogotovo kad se uspoređuje s cijenama i uvjetima u našoj zemlji. Mislim, centar Hanoija ili Crikvenice? Hmmmm?

U pitanju je bio mali hotel kojeg su vodile četiri gospođe koje su bile generacija jedna iza druge.  Kad me Mia uvela unutra pomislio sam da sam upao u „Maratonce koji trče počasni krug“, ali u  žensku varijantu ekipe iz pogrebnog zavoda Topalović.

Najstarija je imala jedno 110, 115 godina i bila je kao dio namještaja. Svaki put u prolazu vidjeli bi je da negdje spava, ali redovno bi nas pritom preplašila jer je uvijek bila nekako stopljena s namještajem. Onako kameleonski. Uglavnom je ne bi uopće registrirali u prvom trenutku, ali bi naša podsvijest  nekako ulovila anomaliju u prostoru i tada bi u trenu shvatili da smo kraj nečeg živog što diše. I to bi nas redovito prepalo. Ostale članice obiteljskog stabla su bile u rasponu od 35 do 80 i znatno manje atraktivne od gospođe mumije.

Osim gospođa, hotelski je lobi imao i svoj mostić koji je prolazio preko malog bazena u kojem su živahno plivale uglavnom zlatne i crvene ribice dok su se ispod njih dvije, tri sitne kornjače jedva razlikovale od krupnog kamenja koje je dodatno ukrašavalo dno.

Zidovi su bili načičkani raznim antikvitetima koji su magnetski privlačili pogled i budili znatiželju jer mnogima od njih nismo mogli odrediti porijeklo ni svrhu.

Naš je apartman bio smješten pri vrhu i spadao je u njihov VIP razred što je bilo označeno i na vratima. To nas je definitivno kupilo. Balkanska posla.

I kronični osjećaj manje vrijednosti. Pa ajde da se i mi siročići jednom osjećamo vrlo važni.

Soba je cijela bila u crnom bambusu. Cijela. Podovi, ogroman krevet, ormari, ormarići i ostali namještaj. Sve. Čak je i kupaonici bila kombinacija tog bambusa s pločicama. Predivno. Veliki stropni ventilator i prigušena rasvjeta iz nekoliko lampi dodavali su dojam eleganciji tog prostora. Miris drveta uz dodatak još nečega egzotičnog blago se osjećao u zraku dok smo zadovoljni odzdravljali gazdarici koja je i previše polako izlazila van prostora kojeg smo već posesivno svojatali. Njen izlazak smo proslavili paljenjem klime i skorim isprobavanjem egzotičnih kućnih ogrtača koji su bili prekrcani zmajevima, a u nama su budili osjećaj skupoće. Jadnici smo. Jebiga.

                                                      Pijani za 12 kuna

Vani nas je noć toplo dočekala. Pošto je počeo vikend, ceste u tom dijelu grada bile su zatvorene za automobile i većinu skutera. Rampe na počecima ulica kraj kojih su stajali gospoda policijoti osiguravali su relativno mirno hodanje svim domaćim i stranim šetačima u tom velikom separiranom području. Šareni lampioni dodavali su šarmantnu svijetlost i pomagali rijetkim redovnim lampama koje su ustvari osvjetljavale samo glavne ulice dok su sporedne ovisile o pojedinim lokalima s hranom i njihovoj rasvjeti.

Usprkos manjku automobila i velike većine motora, ulice su bile prekrcane. Rijeke ljudi koje su sinkronizirano tekle prema raznim stranama okružene jednako punim kafićima, restoranima, hotelima i hostelima.

I žene. Prekrasne djevojke i žene na sve strane. Za razliku od muškaraca, koji su nam uglavnom djelovali poprilično seljasto i pomalo smiješno i takvi nas blago podsjećali na modno osviještenu ekipu iz Klanjca, pripadnice ljepšeg spola u pravilu su bile potpuna suprotnost. Inače padam na visoke žene, ali ove Vijetnamke usprkos niskom rastu kod mene su izazivale samo divljenje, ako se mogu tako fino izraziti.

Petkom, subotom i nedjeljom navečer ovaj veliki prostor Hanoija pretvara se u takozvani night market i tu je tada moguće svašta kupiti, s tim da je za razliku od naših običaja, tu u ovom obliku, na glavnim ulicama, sve izloženo još jeftinije nego po danu u dućanima. Kod nas, kad je nešto izloženo na štandovima na ili u okolici trga, to postaje bar 30% skuplje nego inače, ali ovdje vole stvarno prodati robu koju dofuraju.

Osim tog trgovačkog djela, postoje i mnogi punktovi na kojima razni izvođači improviziraju koncerte na otvorenom i oko kojih se redovno okuplja gomila ljudi koja pritom poprilično glasno navija. Ovi ljudi ovdje definitivno vole pjevati. Normalna je stvar ovdje naletjeti na tipa koji ispred sebe gura na kotačima kutiju metar na pola metra iz koje ide mikrofon i koja je ustvari pokretno ozvučenje za karaoke majstora.

U nekom smo trenu naletjeli na ilegalni kafić koji je u borbi s konkurencijom pobacao naokolo svoje mini plastične stolce (cca 30 centimetara visine) i tako praktično zatvorio prometnu ulicu. Nudili su nekoliko vrsta klope koja se pekla tu pokraj ulice i njihovo lokalno pivo koje nije fermentirano i takvo navodno traje samo jedan dan. Već umorni od jako dugačkog dana zasjeli smo u tu gužvu na te malene stolčeke i naručili  jako fino pivo koje nas je koštalo punih kunu i pol po čaši.

I tako. Kraj nas je tip koji odlično pjeva Robbieja Williamsa i kojeg publika traži bis, prekrasna žena na skuteru koja prezrivo, ali strpljivo čeka da joj se oslobodi prolaz, pijani tip gol do pasa koji sjedi do nas i relativno nekoordinirano maše s čašom svoje omiljene tekućine, postariji mršavi lik koji je već u mortus stanju dok jednako neobučen zavodljivo pleše s praznom kutijom od gitare, a malo kasnije plesni partner mu postaje niski, ćelavi tip koji ga pokušava malo smiriti i tako spasiti nastup stvarnog vlasnika te kutije koji je do maloprije bio glavna zvijezda večeri.  Tu je i gazdarica koja je definitivno poslovni zmaj jer konstantno zuri po svojoj obimnoj klijenteli i skače s upitom o novoj čaši čim se popije i kap više od pola. To meni i mojoj dragoj večeras iznimno odgovara, i zbog toga se naše čaše vrlo brzo pune i prazne dok tako sjedimo u toj ulici i istovremeno putujemo.

Sve dok u jednom trenu sat ili dva kasnije ne nestane one fascinantne opuštenosti i skoro lijene opijenosti svih sudionika te scene jer je u jednom trenu gazdarica uz pomoć svog do tada pasivnijeg supruga počela dizati ljude i panično uzimati te nositi mini sjedala u nekakav prostor u blizini. Par sekundi kasnije, onako pripiti i naglo podignuti, shvatili smo uzrok žurbi. Desetak vojnika u obliku policije ili obratno se nekako došuljalo i počeli su uzimati sve stolce koji još nisu bili skriveni i trpati ih u svoj kamion koji se nekako probio kroz svu tu masu.

Svi su izgledali poprilično uigrano u toj predstavi.

Konfiskacija stolaca, piva ili hrane u svakom ilegalnom kafiću na koji se naleti očito je redovna stvar. Nitko se nije previše uzrujavao, a naša sposobna gazdarica je većinu inventara tu večer ipak spasila.

Sa čašama još neispijene nefermentirane tekućine krenuli smo lagano šetati prema doma dok su nam još solidno popunjene ulice ovog posebnog grada svojim žamorom  pravile savršeno društvo.

Kako ne voljeti Hanoi!

                                 

Jelovnici su precijenjeni

Gledamo te gospođe u ovoj uskoj uličici koja je takva malena potpuno pretrpana stolovima, klupama  i improviziranim kuhinjicama iz kojih se dižu zavodljivi mirisi relativno nepoznatog sadržaja. Mislim, osjećamo da je u pitanju meso i nekakvo povrće, ali koje točno vrste nije lako za definirati. Dim iz tih priručnih roštilja lijeno se širi tim zgužvanim područjem.

U sredini  postoji prolaz  taman za dvije sitnije osobe koje se mogu mimoići dok se gibaju tom stometarskom ulicom i biraju za čiji će stol sjesti i što će točno naručiti.

Unutra je popriličan mrak makar je oko 13 sati jer nadstrešnice tih, nazovi, lokala potpuno prekrivaju prolaz prema nebu i tako prostor čine još intimnijim. Tu možda nema previše sunca, ali bome ima gomila lokalaca. Svi koji jedu, prolaze i kuhaju su Vijetnamci.  Mia je pomalo preplašena i overdozirana s tom pomalo klaustofobičnom atmosferom i nekako bi htjela vidjeti i nekog turistu, ali takvih trenutno ovdje nema. I to je nešto u čemu trenutno maksimalno uživam. A malo i u faci svoje supruge kad  joj objavim da bih  tu ručao. Taj izraz lica koji sam prvobitno dobio kao repliku bio je sastavljen od mrvicu nelagode, pa još jednu mrvicu bijesa zbog moje bezobraštine koja njezinu dosadašnju oduševljenost ovom zemljom i ljudima potencijalno stavlja na kušnju, i puno, puno straha da će uskoro potpuno izgubiti nadzor i kontrolu nad onim što ću ja, a možda i ona staviti u sebe, i posljedično fasovati s time. Mislim, nije da do sada nismo jeli u ovoj zemlji, i nije da su to bili prostori koji imaju Michelinove zvjezdice, ali imala je iluziju da smo u nekakvom lokalu ili bar kod uličnog majstora za kebab koji će svoju kutiju i sutra sparkati tu jer mu je to posao. Za razliku od „sigurne“ hrane koja se radi kao posao, ovdje je vidjela samo nekakve gospođe koje kao da su kuhale doma, pa su sad s nenadanim viškom odlučile doći ovdje i ponuditi to i drugim sretnicima. Ili nesretnicima, kako je to moja ziherašica vidjela, jasno.

Srećom pa je bio mrak te se evidentni nedostatak sanitarnog savršenstva i nije toliko intenzivno isticao tako da smo pokoju muhu i zalutalu masnu mrlju prljavštine sigurno i previdjeli.

Uglavnom, u ovakva događanja čovjek mora ući sa solidnim dijelom prepuštanja svemu što slijedi. Ja to zovem situacija „jebiga“ koja označava trenutak kad se uzde puštaju i nadaš se najboljem. I tako smo sjeli na jednu od klupa. Jebiga.

Gospođa nas je upitno pogledala i širokim pokretima ruku verbalno pitala što želimo jesti.

Izbor je bio poprilično neprepoznatljiv. Jedino što sam mogao s popriličnom sigurnošću definirati  bili su vijetnamski rezanci koje sam već nekoliko puta jeo kao prilog i totalno su me oduševljavali i neku rižu s nepoznatim povrćem. Bilo je i dosta mesa s roštilja, ali nismo mogli prepoznati točno porijeklo istog. U juhi čudne boje su plivali manji i veći komadi nečega.

Moja draga rekla je da neće ništa, a ja sam bio sav dječje oduševljen zbog sljedećeg trenutka kad ću u usta staviti neku hranu bez ideje kakav okus i tekstura me očekuju. I tako sam naručio par stvari u nadi da nisam jako fulao. I da će rakija u torbi opet biti čudotvorna.

I bilo je fino. I meni i Miji jer je gladušica od moje supruge ipak vrlo brzo odlučila riskirati i čalabrcnuti nešto od ponuđenog sa stola. Kontolorka u njoj je ipak odlučila izbjeći meso, ali drugo je probala i većinu pojela.

U jednom se trenutku u prolaz zavukao i neki dečko koji je gurao jedan od onih sanduka za ozvučenje  na kotačima, stao na sredinu te tamne i zadimljene ulice gdje je pronašao malo mjesta da bi izvukao mikrofon iz kutije i počeo jednostavno pjevati. Otpjevao je dvije, tri stvari na vijetnamskom, dobio pljesak i nastavio gurati dalje bez da se uopće osvrnuo po ljudima i okolini.

Dok smo tako tamo sjedili još samo upijajući trenutak bilo je teško pobjeći od sjajnog osjećaja da je ovo opet jedan od onih zalutalih  koji nekako ostaju zauvijek u nama.

Ručak je koštao dolar po osobi. Bez računa.

                                           Nema nazad

Konstantna vozila i ljudi koji hodaju ili se voze i dalje čine osnovni dekor ovoga grada. Čini se da je svaki kvadratni metar prostora kojeg vidimo djelomično ili potpuno popunjen nečim. Imam dojam da samo ovakvo konstantno kretanje svih tih živih i neživih objekata omogućava slobodno disanje. Da u nekom trenu svi stanu, nestalo bi i prostora. Te pomalo klaustofobične misli prolaze mi glavom dok prelazimo jedno od mnoštva pretrpanih raskršća. Na praktično svima postoje semafori i pješački prelazi, ali oni samo otvaraju priliku za prelazak za koji konkretno još treba pokazati određenu dozu inicijative i odlučnosti. U trenu kad se jedan smjer zatvori, pali se zeleno za pješake i za vozače iz drugog pravca, a pošto je prometna fluktuacija tu doslovno neprekidna, mnoštvo njih skreće lijevo ili desno, odnosno pokušava proći putem gdje i pješaci moraju proći. Problem nastaje jer su ljudi u autima i skuterima naravno veći i jači i ne zastanu ako baš ne stojiš ispred njih. Prevedeno, ako ne pokažeš odlučnost i uzmeš si taj prostor, oni ti ga u pravilu neće dati. Jedan Vijetnamac nam je rekao da na cestu kod prelaska prvo obavezno moraš stvarno i zagaziti, a onda imaš samo dvije opcije; ili stati na mjestu ako je baš sigurno da tip ne staje, ili hodati dalje. Opcija povratka na kolnik s kojeg si krenuo najopasnija je jer oni svi percipiraju tvoje kretnje i po njima voze, tako da će pješaka jednostavno zaobići sprijeda ili straga ne prekidajući vožnju ni na tren. Ali, pošto se oni ovdje nikad ne vraćaju nazad, na tu varijantu ni ne računaju i zato je eventualni povratak na sigurnost rinzola potencijalno najbliži put za detaljnije upoznavanje s bolničkim sustavom ove zemlje. Ono što je dobro, eventualno bi gaženje teško dovelo do smrtnog slučaja jer zbog tolike gužve ipak voze relativno sporo i nedovoljno za potpunu tragediju.

Srećom, naše prošlogodišnje iskustvo iz Indije koja ima još gori promet zbog dodatne raznolikosti vozila i životinja koje sve borave na cesti dalo nam je mogućnost da ustvari poprilično opušteno prolazimo kroz sav taj kaos.

Ono što možda može dodatno približiti predodžbu o makljaži na cestama u ovoj zemlji su brojke iz Saigona, ili službeno Ho Chi Minh Cityja koji je još nešto gori od ovog grada, a te cifre govore da sâm grad s okolicom ima preko deset milijuna stanovnika, a službeno registriranih skutera ima skoro osam i pol milijuna. Dodajte tome još milijun, dva neregistriranih kako oni procjenjuju i sad si to zamislite u svakodnevnom prometu. Makar, kad sam saznao te brojke, počelo me mučiti pitanje, zašto ih je tako često po troje ili četvoro na jednom? Vid druženja?

Da, gradovi su poprilično živahni u ovoj lijepoj zemlji.

No, kao istrenirani komandosi nastavili smo lutanja po okolici. Zalazili smo u male uličice koje vode do još manjih ili jednostavno postaju sve mračnije i završavaju u nečijem dvorištu ili na običnom zidu. Egzotični mirisi hrane u kombinaciji s ne toliko privlačnim benzinskim isparavanjima cijelo su nam vrijeme pravili društvo.

Ljudi koje smo putem viđali bavili su se svojim svakodnevnim aktivnostima s razlikom da je to njihovo bavljenje bilo bitno vidljivije od onoga koje se može vidjeti u našim gradovima. Naime, sve te kuće uske su i stisnute jedna na drugu te su u pravilu bez dvorišta s potpuno otvorenim vratima i prozorima zbog vrućine i vlage koja tu konstantno vlada. Njihov pojam o privatnosti bitno je drugačiji od onog na koji smo mi naučili. Svatko tko stane ispred neke od kuća doslovno može vidjeti bar 60% zbivanja unutar nje. Oni jednostavno žive pred svakim koga to zanima i djeluju kao da ih to nimalo ne smeta.

Gubljenje u nepoznatom gradu ima svoje čari jer u tim okolnostima pravi put kojim bi morali ići ustvari i ne postoji. Postoje neke ideje i natuknice o smjeru kuda bi trebali ići i što bi trebali vidjeti, ali oni nam nikada nisu obaveza. Ako dođemo do njih i vidimo ih, dobro, ali ništa se ne mijenja i ako nam ostanu izvan dohvata jer u samom putu je svrha.

I vidim da me uzima filozofski dio mene pa ću na tren stati i otići malo dole lupati po vreći da se vratim u svakodnevnu ravnotežu.

                                         Made in Vietnam

Još jedan večernji Hanoi ponudio nam je šetnju oko njihovog najbitnijeg gradskog jezera koje je ukrašavao prekrasno osvjetljen i u jarko crveno obojan most koji je vodio do jedne ruševine i pružio nam je priliku da u različitim fazama večeri upoznamo dvoje klinaca koji su nam naprosto u nekom trenu prišli i počeli s nama pričati na engleskom. Čuli smo da je to poprilično uobičajeno ovdje jer ih roditelji potiču da prilaze strancima i krenu s komunikacijom kako bi realno vježbali strani jezik, a oni nama potencijalno nude neka insajderska saznanja o njihovoj zemlji. Mudri ljudi.

Noć smo završili na istom mjestu kao i večer ranije kod poduzetne gazdarice uz njenu klopu i nefermentirano pivo koje je i sada jako pasalo. Karaoke koje su nas zabavljale noć ranije i danas su bile u punom sjaju. Okruženi zabavljenom gomilom, izvođači su se nizali jedan za drugim i neki od njih bili su stvarno izvanredni. Glasne izvedbe lokalnih i stranih hitova ponovno su se orile gusto popunjenim ulicama.

Dodatni razlog za zadovoljstvo donijele su nam i ranije kupovine na već opisanom noćnom marketu gdje smo kupili par sitnica uz dodatak po par oriđiđi starki „Made in Vietnam“ koje su nas koštale oko 45 kuna par. Konzumerski užitak. Jebiga, i mi smo ljudi.

Pa ti ne voli ovu zemlju.

                                      Relativnost jutra

Neke tete penzionerske dobi pokreću se u uvježbanoj koreografiji na rubu jezera. Brižljivo su našminkane te potpuno jednako obučene i odjevene. Trideset i dvije sitne bijele starke navučene na jednako sitna trideset i dva stopala u polaganom ritmu glazbene podloge slijede svoju voditeljicu i njezine pokrete. Pritom usklađeno mašu bijelim lepezama dodajući svojoj točki još dašak elegancije. Oko njih likova s ozbiljnom foto opremom na bacanje. Toliko ih je da sam na tren pomislio da smo ispred rezidencije naše sveprisutne  predsjednice koja je, recimo, jučer najavila da će danas stavljati vodonepropusne pločice u dvorištu Pantovčaka pa ako bi ju gospoda fotografi pritom htjeli pogledati i komentirati njenu tehniku…

Uglavnom, ti Canon/Nikon-ovci skakutali su s jedne na drugu stranu sve se prilagođavajući gospođama i njihovim okretima kako bi ih savršeno ovjekovječili za daljnje generacije. One, oduševljene tom pažnjom, nastavljale su se koketno migoljiti u trudu da pokažu samo svoje dobre kutove i izraze.

Vidjeli smo i ekipu koji su u parovima  malo dalje izvodili komplicirane plesne pokrete koji su na tren ličili na tango, a par sekundi kasnije više na bečki valcer. Neki su muškarci bili odjeveni ko' John Travolta u „Groznici subotnje večeri“ i plesali usko pripijeni uz svoje partnerice dok su  drugi opet odabrali svakodnevniju odjeću i plesali malo konzervativnije bez toliko stiskanja. Ali svi su ozbiljno prilazili svakom glazbenom taktu ne obazirući se na prolaznike gledače koji su poput nas zurili u njih s dozom zavisti na tako lijepim kretnjama.

Ni 20 metara od njih dva tipa u punoj opremi odrađivali su boksački trening ponosno pokazujući svoje žilave mišiće u akciji. Poput ostarjelih vijetnamskih Rockyja demonstrirali su svoje umijeće pred svakim tko je prolazio sve izazivajući strah munjevitošću svojih šaku i potencijalnom štetom koju bi mogli s njima nanijeti. U njih nitko nije zurio predugo.

I dalje kružeći oko jezera uskoro smo naletjeli i na dio s improviziranom teretanom od desetak sprava koja je bila u potpunosti popunjena polugolim tipovima koji su dizali, spuštali, gurali, stenjali i pritom se pogledavali uspoređujući nabubrene bicepse i tricepse s kolegama.

Teretanaši  nisu imali svoju glazbenu podlogu, ali nije im ni bila potrebna jer je 100 metara dalje preko ceste sve treštalo od žestokih ritmova muzike i glasa voditeljice neke vrste fitnessa ispred koje je stotinjak žena i muškaraca hipnotički pratilo njene energične pokrete pokušavajući ih s manjom ili većom uspješnošću replicirati. Čak i s ove udaljenosti bilo je očito kako ju neki teško prate u njenom robotizmu.

Puno su opuštenije izgledali povremeni ljudi koji su užasno sporim pokretima prakticirali neke borilačke vještine više se posvećujući ujednačenom disanju nego nama koji smo prolazili, a po razini ležernosti skoro su im mogli parirati i sporadični trkači koji su prakticirali jogging vidno uživajući u mirisnom okusu trave, drveća i vodene površine koji su se širili oko nas.

Badmintonski mečevi koji su se odigravali s vremena na vrijeme u improviziranom okruženju tog parkića još su nas najmanje čudili jer smo ipak bili u zemlji u kojoj je to skoro pa nacionalni sport, ali zato smo se pošteno zagledali u neke likove koji su zatvorili dio ceste i postavili odbojkaške mreže te tako posložili dva terena u kojima su naizmjence se mijenjajući s ekipom koja je čekala na svoj red igrali neku igru koja je križanac odbojke i nogometa. Odnosno, igrali su odbojku nogama bacajući se u nekim čudnim kutovima u nastojanju da što efikasnije završe poen.

Sav taj opisani cirkus pratilo je još mnogo sporo i brzo hodača koji su svoj trening obavljali u svom điru, neki sa slušalicama na ušima, a neki s djecom koja su ih pratila kopirajući sve što oni rade. Jedan stogodišnjak s prorijeđenom perčin frizurom koji mi se učinio užasno fotogeničnim pratio je sve to prakticirajući neke svoje limitirane vježbe na visokom balkonu unoseći maksimalan trud u blago podizanje koljena prema ostarjelom i vjerojatno bolnom kuku. Mogao sam ga zamisliti  kako to radi svako jutro u zadnjih 95 godina.

Cijeli taj prostor prožimala je nevjerojatna energija koju je bilo nemoguće ignorirati. Nosila je i gurala sve prisutne. Osim možda moju suprugu.

Koja se htjela vratiti u krevet.

Šest je sati ujutro!!

I ovako ovdje uz jezero Ho Hoan Kiem grad Hanoi počinje svaki svoj dan! Vježbom! U gomili varijacija! U šest ujutro!

Majstori. Jednostavno su majstori.

                                               72+54=126

Uzeli smo tu rikšu. Napokon. Sto puta dnevno smo ih odbijali prvenstveno zbog toga jer volimo mjesta obilaziti hodajući i tako na najsporiji mogući način sve razgledati, a i zbog potencijalno   živog mesa na zadnjoj strani.

Za razliku od nas koji smo odbrojavali minute do silaska opterećeni tim ekploatatorskim   odnosom, taj intenzivno teški dvojac djelovao je potpuno opušteno i neopterećeno skorom hernijom diska kralježnice koja će zadesiti njihovog drajvera koji je cijedio svoju zadnju energiju gazeći po tim pedalama.

Nesvjesnim je budalama uvijek lakše.

Uskoro nam je naš nesretnik ponudio da stanemo u jednom dućanu gdje se prodaje kava u stotinjak varijanti, ali nekako smo mahinalno odbili tu opciju jer smo kavu već kupili.

Naravno, minutu kasnije smo shvatili dvije stvari: a) upravo smo odbili mogućnost da se čovjek kojeg intenzivno žalimo zbog tegljenja nas dvoje malo i odmori dok mi razgledavamo i njuškamo kave i b) upravo smo odbili mogućnost da se čovjek kojeg intenzivno žalimo zbog tegljenja nas dvoje nešto i dodatno zaradi jer ziher dobiva proviziju od vlasnika za svakog stranca kojeg dofura i ovaj nešto kupi.

Fakat smo plemeniti. Možda bi s debelim Amerima ipak bolje prošao.

Ta omaška nas je još dublje gurnula u bezdan tog osjećaja iskorištavanja i natjerala nas da na tečnom hrvatskom brzo analiziramo situaciju i nekako je učinimo prihvatljivijom našim osjetljivim dušicama. Brzo smo došli do zaključka da ćemo ga zamoliti da nas ipak odmah vrati do one prodavaonice koju nam je nudio jer smo zaključili da nam kava u njoj ipak definitivno treba u najkraćem mogućem roku i da ćemo tamo svakako nešto kupiti da čovjek zaradi svoj bonus. On se veselo okrenuo u sljedećoj uličici i začas nas dofurao do frenda s kavama. Izletili smo s vozila i začas se ponovno interesirali za proizvode koji spadaju u ponos ove zemlje. On se sjeo u hladovinu ispred dućana i krenuo pričati s vlasnikom.

Nakon što smo uspješno obavili taj neophodni shopping, platili smo tu već prije dogovorenu cijenu vožnje našem simpatičnom poznaniku i rekli mu da je ostalih dogovorenih pola sata slobodan od nas jer nam se, eto, baš užasno prohodalo pa ćemo dalje bez njega.

I eto, on sretan jer ima ukradeno vrijeme u kojem može duplo zaraditi ako nađe nekakve gigantske strance, mi sretni jer se nitko ne pati direktno zbog nas i napokon ponovno mirni na svojim nogicama.

Jebeš kolonijalizam. Nije to za nas.

                                             Lula za sve

Šetanje nam se brzo isplatilo jer smo naletjeli na simpatičan kafić kojeg je ukrašavao živ šišmiš. Mislim, ne baš šišmiš nego pas, ali onaj maleni debeli koji ima ogromne uši i mene iz nekog neobjašnjivog razloga podsjeća na viseću životinju. Mislim, Miji se isplatilo zbog debelog jer je bio užasno mazast i za tren su bili u slinavom klinču, a meni zbog zgodničke gazdarice koja je imala prekrasan široki smiješak i ono što je skroz nevjerojatno, pričala je engleski!

Nije imala gužvu pa nam se pridružila na pivu i vrlo brzo su njih dvije kokodakale o životinjama. S prekidima jer je šišmiš čas slinio jednu, a čas drugu. Moj osjećaj ignoriranosti smanjio se kad se u kafiću pojavio još jedan gost-stranac i logično, odmah nam se pridružio.

Scott je simpatični Australac koji već desetak godina zaredom dolazi u ovu zemlju na dva, tri tjedna i vrlo brzo nam je počeo pričati kako se baš vratio iz područja koje smo mi propustili zbog odrona. On je ranije otišao tamo s jednom lokalnom prijateljicom  dok je cesta još postojala i  

rentali su motore u jednom mjestu i zaputili su se gore prema Kini. Samo su opušteno lutali i zalazili u neka zabačena sela gdje mu se znalo desiti da mu ljudi prilaze te pipkaju plavu kosu i bradu jer možda nikada nisu ni vidjeli takvo nešto. Mislim, gore ima fakat zabačenih sela od par nastambi koje nude siromašne i ljubazne ljude. Klasika.

I tako ja njega slušam i opet sam podvojen. Jedan dio mene bi također htio uzeti u ruke njegovu kosu, ali ne da je pipkam i dragam nego da je u najmanju ruku počupam do krvi jer sam mu jebeno zavidan na onome što je doživio i trenutno se uz njega osjećam kao manji muškarac, a drugi si misli da je taj susret genijalna stvar jer sam dobio ideju za neki sljedeći dolazak ovdje i da bih takvim lutanjem definitivno nadoknadio ovogodišnji fijasko vezan za egzotični sjever ove zemlje. A sigurno bi i mene pipkali.

Vjerojatno je dobro da je opet pobijedio onaj praktični drugi jer: a) Scott nije sićušan pa je pitanje kako bi moj agresivni atak na njegovu kosu na kraju završio i b) Scott je odlučio podijeliti s nama još jedno iskustvo koje se ovaj put ticalo pušenja nekakvih kombinacijskih pripravaka nepoznatog sadržaja u gigantskim lulama koje ovdje domaći povremeno prakticiraju. Navodno nije u pitanju nikakva droga, ili bar ne neka vrsta koja je tu ilegalna. Ili bar nije skroz van zakona jer nas je za to isprobavanje dovukao u nekakvu ultra sporednu uličicu, a s nama je poveo tipa koji radi u obiteljskom hotelu gdje je smješten da mu dogovori tu konzumaciju.

Objasnio nam je da je to specifična lula i da je bitno ne povući dim previše slabo, ali ni previše jako jer se u prvoj varijanti  ne dobiva ništa ekstra, a u slučaju pretjeranog udisanja dobivaš kašljanje i povraćanje. Što je malo ekstra, ali u lošijem smjeru.

U idealnom udisanju dobivaš relativno kratkotrajni osjećaj blaženstva. Ili neke podvrste istog.

Ili bar viziju samog sebe u orgijama. U kojima nema tvoje žene.

Uglavnom, za čas smo se našli u toj uličici i odmah smo bili okruženi  likovima koji su na nas gledali kao što sam ja prije mjesec dana gledao dvije Filipinke naoružane teniskim reketima i odjevene kao Marija Šarapova  i Serena Williams kako prolaze kroz našu uličicu na Krugama koja se nalazi izvan apsolutno ikakve turističke rute i prolazeće Filipinke su tamo česte otprilike kao krokodili.

No, ti su ljudi zurili u nas, ali na simpatičan način. Scott je objasnio svom prijatelju da će on platiti da nas troje potegnemo po koji dim od majstora koji sjedi na podu te uličice i u tom položaju djeluje toliko prirodno kao neki kamen u brdskom potoku. Imam dojam da mu se i ulica prilagodila. Svakako ne ustaje često jesti jer je poprilično mršav, a imam dojam da se ni oralnom higijenom ne bavi pretjerano opsesivno jer mu zubalo demonstrira određene nedostatke. Kao i svakom Vijetnamcu, teško mu je bilo odrediti dob, ali je definitivno djelovao izvanredno simpatično kad se takav krezub nasmijao.

I drugi su u uskoj ulici bili poprilično slični ovom opisu. Jedan izvanredno širokog smiješka navodno ne konzumira ništa od toga skroz do 16 sati jer provodi vrijeme s majkom brinući se za nju, a ona je poprilično konzervativna, ali kad izađe, onda poludi i počinje njegov pravi dan. Tamo je bila i neka sitna ženica i još jedan nenametljivi tip koji se samo cerekao dok nas je gledao. Svi su svakako bili dobre volje. Što je svakako bila dobra reklama za proizvod koji su očito rado konzumirali.

Kad je dogovor postignut, glavni čovjek se primio punjenja svoje gigantske lule i nakon što ju je pripremio, krenuo je potezati dimove da bi ju adekvatno zagrijao i valjda mogao predati u ruke neznalicama poput nas.

Scott je domaćinski odlučio da ja kao gost prvi isprobam tu potencijalnu poslasticu što najiskrenije i nije izazvalo poseban val oduševljenja u mom skučenom umu jer je sekundu ranije taj isti otvor mljackao gazda iz uličice, a vjerojatno se po opisu  okruženja može nekako  pretpostaviti da danas u ponudi nisu bili rezervni usnici koji bi omogućili konzumaciju nečega bez dodatne kontaminiranosti tuđom slinom. A opet, to je dodatna egzotika i ona već spomenuta situacija „jebiga“. Pa jebiga kažem si i uzimam hrabro tu puhalicu i bar agnostički se nadam da frajer nema mononukleozu ili neke slične egzotične podvrste iste i da ću u ostatku boravka u ovoj zemlji biti u skroz hodajućem stanju.

Dim mi se činio taman dovoljno jak i poprilično egzotičan, ali nisam se našao u orgijama. Ma nisam se našao ni u misionarskom položaju s jednom djevom prosječnog izgleda. Nešto je malo lupalo na smijeh, ali ništa se senzacionalno nije desilo.

Svi su me pogledavali kao  laboratorijskog kunića kojem su upravo šibnuli nekakvu potencijalno psihotičnu drogu koja bi ga mogla isti čas natjerati da napravi trostruki aksl bez klizaljki, ali morao sam ih razočarati. Sa širokim cerekom sam predao makinu sad počišćenu od vijetnamske sline Miji koja ju je kao izvanredna kontrolorka svega što jede, diše i doživljava primila oduševljeno kao što bi vjerojatno Davor Šuker bio da mu neko doda neku knjigu od Dostojevskog. Ili bilo koju drugu.

No, stavila je usta na otvor, uzela zraka i povukla jedan malecki puć. Mislim da bi žešće udahnuo i Zonas, naš kućni ljubimac koji se baš i ne odlikuje širokim rasponom pluća kao ni većina mačaka koje poznajem. Toliko je žestoko udahnula da se lula skoro počela smijati jer je toliko dima ostalo u njoj. Ta situacija mi je probudila sjećanje na sličan doživljaj u Turskoj kad je poput probušenog mijeha neuspješno napadala nargilu izazivajući salve smijeha kod mene i tada svježeg prijatelja Kineza Stevena. I dan danas nisam siguran što je bilo odgovornije za suze od  smijanja te večeri. Ona ili nargila.

Uglavnom, Mia je svejedno sva ponosna predala lulu Scottu i on ju je odlučno i iskusno primio iz njenih ruku i bez trena oklijevanja uzeo popriličan dim.

Dvije sekunde kasnije ruši se na koljena i počinje žestoko kašljati. Deset sekundi iza toga ustaje i tetura do zida. Tri sekunde kasnije prima se tog zida kao što se brodolomac prima drvene splavi. Pet sekundi kasnije spušta se po zidu u niski položaj. Sekundu kasnije kreće povraćati. Sljedećih desetak minuta provodi u istoj pozi i djelatnosti.

Očito je prejako povukao.

I odjednom mu više nisam bio zavidan. I opet sam veći muškarac. Bar dok  ne ustane.

                                 U mraku su velike oči

Mrak je. U kupeu ne gori niti jedna žarulja. Jedinu blagu svijetlost dobivamo kroz prozorčić iz hodnika vlaka i povremenih vanjskih lampi kraj kojih prolazimo. Ja na gornjem ležaju zauzimam poziciju bogatog, tupastog Engleza koji u još kolonijalnoj Indiji iz grmlja puškom cilja na veličanstvenog tigra kojeg je pred to njegovo oružje natjerala ekipa od jedno stotinjak siromaha sa štapovima koji su tu da debil nešto ubije. Jedino što ja ovdje ciljam objektivom na kojem sam blendu otvorio na opaki 1,4. Praktično ne dišem dok pokušavam fokusirati zamaskirano lice stogodišnje gospođe koja sjedeći spava na suprotnom donjem ležaju. Mia ispod mene tiho miruje dok vjerojatno pretražuje omiljenu društvenu mrežu, a ja i dalje pokušavam uskladiti ritam s poprilično nemirnim vlakom.

Okinem. Jebote! U mojim ušima i u ovim okolnostima, to je zvučalo kao pucanj iz pištolja. Nitko ne reagira. Provjeravam fotku. Ne valja. Mutna.

Opet nišanim gospođu. Hvatam njenu skoro pa mrtvačku ukočenost dok sjedi tako zamotane glave maramom i s kirurškom maskom koja joj skriva solidan dio lica. Nešto u tom obliku koje povremeno dobije dašak zalutale svjetlosti me neobjašnjivo privlači u ovom mraku.

Bang! Opet okidam. I opet zvuk otvaranja i zatvaranja blende kao da još sekundu zvoni tihim prostorom u nastojanju da probudi i nju i njenog 65-godišnjeg sina koji spava gore nasuprot mene. Nitko ne trza. Provjeravam fotku već poprilično siguran da opet ne valja. Mutna.

Uzimam kratku pauzu dok se meškoljeći trudim zauzeti bolju poziciju sve u trudu da što više zaključam i fiksiram lakat da nekako uz odvratno sporo okidanje i taj ogroman otvor blende uspijem uloviti to toliko privlačno lice. Nišanim i fokusiram se na njene zatvorene oči. Potpuno sam ukočen i ne dišem. Napokon osjećam da hvatam ritam vlaka i tada ponovno okidam. Bang!

I doslovno udaram u strop kupea koliko sam u strahu odskočio!

Rambovski se saginjem i kao istrenirani komandos priljubljujem se licem na samu deku u strahu od posljedica.

Nakon dvije minute potpunog mirovanja uz minimum udisaja usuđujem se tako ležeći skriven pogledati fotku koju sam zadnju okinuo. Zamaskirana gospođa je napokon oštra. Maska na njoj izgleda kao dio neprirodnog lica, a ona marama joj doslovno pridržava naoko mrtvu bradu.

I oči su joj potpuno otvorene i budne. I intenzivno iz tog mraka zure u mene na način kao da ništa drugo ne postoji.

Istovremeno smo ispalili. Ja sam dobio fotku, a ona moj strah.

I tu noć više nisam gledao u njenom pravcu.

Vožnja vlakom od Hanoija do Dananga  trajala je 14 sati. I došli smo točno u minutu. Ali doslovno u minutu. Pa ti ne budi impresioniran. S gospođom i sinom smo se fino ispričali. Definitivno smo imali dosta zajedničkog vremena za to. Jedino što se baš nismo najbolje razumjeli. Ustvari, nismo se ništa razumjeli. Svejedno je bilo lijepo. I prestao sam je se bojati.

                                           Volimo Win

Vani nas je dočekao pakao. Temperatura i vlaga koje kao da ritmično udaraju setom mokrih ručnika.

Srećom, dogovorili smo da neki tip dođe po nas na stanicu i začas smo se vozili u klimatiziranom autiću. Stvarno ćemo zavoljeti klimatizaciju u ovoj zemlji. Naše je odredište bio šarmantni Hoi An, a do njega vlakovi ne voze pa smo odabrali najlakše rješenje.

Pola sata kasnije čovac nas je istovario pred nekim dvorištem. I tu počinje naš susret s apsolutno najboljim smještajem koji smo imali u ovoj zemlji.

Počelo je sa Win koja nas je dočekala i s kojom smo proveli neko vrijeme dok smo ručali na zajedničkoj terasi. Predraga djevojka. Ali kad to kažem, ne mislim da je Win draga. Ne, ustvari mislim da je Win jednostavno nevjerojatno i fascinantno draga djevojka. Svaki opis te dragosti  bio bi apsolutno filmski ljigav pa ću se suzdržati od njega. Recimo samo da sumnjam da ću u neko skorije vrijeme sresti nekog toliko neiskvarenog i istinski dobrog poput nje. Eto.

Sam smještaj  bila je polovica kuće koja je građena baš za tu namjenu. Unutra velika klimatizirana  soba s ogromnim krevetom i klasičnim stolom, stolcima, TV-om, frižderom i ogromnom fensi kupaonom koja je nevjerojatno dobro mirisala, a vani  balkon sa stolicama koji je gledao na zeleno dvorište.

Prevedeno, imali smo sve potrebno, ali ono što nas je stvarno oduševilo bile su sitnice.

Već su nam tu prvu noć kad smo se vratili iz grada zakucali na vrata šest, sedam minuta nakon ulaska i ponudili nas finim keksima i apsolutno najfinijim čajem od đumbira koji sam ikada probao. Oni ga ovdje rade na specifičan način koji mi je čovjek i objasnio, ali sam naravno taj dio zaboravio. Ono bitno je da u tom postupku nije bilo ništa trgovački nametljivo na što sam osjetljiv nego samo mali znak pažnje s njihove strane koji doprinosi ugodnom osjećaju bivanja u njihovoj kući.

Ta praksa s poklon čajem nastavila se i u daljnje dvije noći. Redovno bi par minuta nakon dolaska u bilo koje doba obavezno čuli kucanje i ulazio bi nam simpatičan vlasnik s kipućim čajem i keksima uz pitanje kako smo proveli dan. Dodajem da bi nas svako popodne kada bi se vratili iz jutarnjeg đira dočekivao očišćeni prostor te obavezne dvije boce flaširane vode i detalj koji me posebno oduševljavao, opet bi sve prekrasno mirisalo po nečem što nisam mogao definirati.

Doručak koji smo dogovorili u cijeni je bio šarolik, a centar gradića su nam jako približavali njihovi besplatni bicikli koje smo redovito koristili za put do tamo.

Uglavnom, kako bi rekao moj dragi prijatelj Sopta, sjajno.

                                    Lokalci hodaju u mraku

Sam grad Hoi An, koji smo malo kasnije upoznali, bio je jako slikovit i šarmantan, ali nažalost i jako posjećen turistima. Mislim, nažalost za nas, a na sreću za domaćine koji su mogli fino zarađivati od toga. Predvečer su busevi puni domaćih i stranaca iskrcavali horde posjetitelja koje su malo  kasnije iritirajuće polako gmizali uličicama ispunjenim uglavnom lijepim restoranima i poprilično egzotičnim dućanima koji su nudili svašta što označava ovu zemlju. Djeca zalijepljena na mobitele s kojih jedva da su micali poglede, sređene gospođe koje su se u visokim petama mučno popikavale po kamenom pločniku sve gledajući da prežive i možda da kupe neki prigodni komad odjeće i muškarci koji su autoritativno pokušavali kontrolirati kretanje svoje obitelji te istovremeno pripaziti da im netko ne ukrade solidno popunjeni novčanik koji garantira da će ostvariti sve svoje vizije o divnom putovanju. Strpljivi prodavači i konobari koji su sa smiješkom nastojali privući ponekoga u svoje prostore i česte grupe od dvadesetak raznolikih, ali opet nekako isprano istih ljudi, koji su u polustrahu pratili kretanje i izlaganje svojeg vodiča i s dozom podozrivosti zurili oko sebe, popunjavali su sliku predvečerja u ovom gradu.

Ono što se ovdje poprilično osjećalo, za razliku od Hanoija je da se grad jako prilagodio upravo tim hordama koje su svakodnevno dolazile. Kao da je uglavnom sputao svoj pravi karakter, a ponudio samo ono lice koje je prihvatljivo očekivanjima većine ljudi koji ga dolaze posjetiti.

No, čak ni sve nabrojano nije moglo skroz umanjiti šarm ovoga mjesta. Rijeku donekle osvjetljenu načičkanim lampionima s obale kojom su prolazile prastare turističke džunke u kojima su stare gospođe ili jednako stara lokalna gospoda za određeni iznos malo navozile te iste turiste. Priručne restorane i improvizirane stolove koji su redovno boravili u polumraku jer se gradska rasvjeta ustvari praktično sastojala samo od tisuća šarenih i, maloprije spomenutih, lampiona koji su se poput božićnih redova lampica rastegnuti prostirali u nepravilnim nizovima kroz svih tih petnaestak centralnih uličica i tako nudili vječni praznični ugođaj svima koji su tuda gazili.

Dva mosta preko te iste rijeke koji su nudili prekrasnu panoramu kod zalaska sunca, koje tu kao da je nekako sporije silazilo i ljepše bojalo oblake, u svakom su trenu bili krcati ljudima koji su uglavnom lovili foto selfije s dojmljivim pozadinama ili pokušavali nekome u live prijenosu doznačiti koliko im je lijepo ovdje. Tu simfoniju samoreklame povremeno su prekidali lokalni skuteraši koji su nervoznim trubljenjem pokušavali doći do prostora za prolaz na drugu stranu. Sve je bujalo od nestvarnog i na tren ukradenog života, koji će nam se već sutra ili možda za deset dana potpuno promijeniti i vratiti u svakodnevnicu.

Naravno da je već petominutni izlazak izvan tog najljepšeg centralnog dijela grada nudio drugačiju i puno stvarniju sliku života u vijetnamskom gradiću. Mračnije uličice pune teško definirajućih mirisa i oblika koji su se skrivali u dubokim sjenama povremeno prekidanim trakama svjetlosti koje su se pružale s otvorenih vrata iz skromnih kućeraka koje su činile te iste ulice.

Ustvari, ti lijepi turistički gradovi i njihove neprivlačne pozadine u kojima u pravilu žive svi ti sporedni glumci, koji ustvari popunjavaju glavnu scenu i bez kojih se ni taj film ne bi svakodnevno odigravao, uvijek su me podsjećali na ideju finog restorana. Prvi i drugi plan.

Centar i periferija. Gluma i stvarnost.

Tako tu imamo onaj prednji i skroz sređeni atraktivni prostor koji uglavnom nudi salu sa stolovima gdje se pazi na svaki detalj koji priča svoju ponuđenu priču koju ćemo mi sa zadovoljstvom progutati te prenijeti dalje kao svoje autentično iskustvo i gdje se donosi fino aranžirana i kvalitetno termički obrađena prethodno naručena hrana koja nudi samo miomirise i fine okuse, a bome imamo i onaj prostor iza, prema kuhinji koji nudi žurbu i sudare konobara praćene tihim psovkama, razbijene tanjure ili čaše, porezotine na rukama, prljave kute koje su se nekada ponosile svojom bijelom bojom, mamurne perače suđa koji razmišljaju što će ispričati ženi o prošloj noći kad su uteturali u šest ujutro, ostarjelo povrće koje stoji sa strane i čeka da u žestokom pirjanju poprimi dojam svježeg, blago ustajali smrad iznutrica očišćene ribe koji se s godinama uvukao u prostor, majicu sa žuto-sivim mrljama od osušenog znoja koja leži nemarno bačena na stolcu sa strane i kuhara koji sa zločestim smiješkom sluša pritužbu od nekog razmaženog gosta koji gunđa zbog neadekvatne gustoće pho juhe koju mu upravo ležerno prenosi šef sale.

Dakle….

Popeglana i ukusno prilagođena vanjština koja se sviđa velikoj većini i prodaje nam ugodnu i samozavaravajuću misao o većoj vlastitoj vrijednosti te neuredni, bitno stvarniji  unutarnji prostor koji rijetki vide jer nas podsjeća na vlastiti nered, a tu vrstu podsjetnika malo tko od nas cijeni. Hmmm…

I kako god da gledam ta kuhinja mi se čini zanimljivija.

I stvarnija.

I mjesto gdje se stvarno može naslutiti život. Kakav god on bio.

                                                    Žal

                          ili podnaslov: jogurt nije samo za jelo

U filmu smo.

Prvih pet minuta otkad smo zagazili na vrući bijeli pijesak, koji je uz povremene palme i tirkizno plavo more te skoro jednako plavo nebo isključivo i činio ovo mjesto, nisam se prestao okretati naokolo tražeći prvo vidljive, a poslije i relativno skrivene kamere koje bi nam dokazale da se taj film upravo ovdje i sada snima.

Jedino bi nam ta informacija dala objašnjenje zašto je ova apsolutno prekrasna plaža koja se takva prostire kilometrima daleko, praktično prazna. Povremeni setovi ležaljki s obaveznim suncobranima i malim stolićima na kojima se mogu odložiti prigodni kokteli usamljeno su čekali na goste koji bi ih zauzeli i tako plaži dali njenu funkciju.

Sunce je nemilosrdno pržilo i kroz drveće na rubu pijeska, a sama površina nam je žestoko palila stopala u japankama koje su upadale u taj porozni pod dok smo žustro teturali prema tom priručnom raju.

Bicikle kojim smo dolunjali do ovdje ostavili smo naslonjene na drveće u gornjem hladu, a lokalac koji se od nekuda stvorio da nam naplati poprilično simboličnu cijenu za rentanje ležaljki nam je obećao da će ih paziti. Opcija bivanja na samom pijesku bila je apsolutno nemoguća zbog doslovno opasne užarenosti koja je na njemu vladala.

Nakon dodatnih par minuta asimilacije, odrađene u kupljenom hladu, na red je došlo isprobavanje mora koje je bilo smješteno na dobra 3 metra od nas. Tu sam opet mogao dokazati svoju skoro pa pećinsku muškost jer sam tu impozantnu udaljenost prešao bos i pritom nisam u niti jednom trenu mijenjao svoje pokeraško lice demonstrirajući izdržljivost kojom bi se ponosili i neki drevni ili moderni šamani koji promoviraju hodanje po vatri kao način suočavanja sa samim sobom.

Istu tu pokerašku sam imao i 15 minuta kasnije dok sam svojoj supruzi pokazivao široku opekotinu od gigantske meduze s kojom sam se slučajno podružio dok sam trenirao kraul pokušavajući otići bar mrvicu dublje u želji da se ohladim i nekako odmaknem od temperature od oko 35 stupnjeva u početnim dijelovima tog Južnog kineskog mora!

To nas je moje iskustvo natjeralo na bolje proučavanje tog toliko vizualno privlačnog prostora za plivanje i vrlo smo brzo postali svjesni da moj svježi poznanik i nije baš zalutao te da se njegove kolege može relativno lagano vidjeti kako opušteno plutaju i čekaju nevine žrtve poput mene.

Tada smo postali svjesni dijela razloga o nepopularnosti te rajske plaže. Kasnija plivanja provodili smo u uvjetima s ponešto više kontrole. Odnosno prvo bi proučili pet metara ispred sebe i onda bi ih samopouzdano preplivali kad bi ustvrdili da su čisti. I tako ponešto puta.

Na kraju, nekom inercijom, proveli smo solidno vrijeme u sigurnom plićaku dječje se valjajući u solidnim valovima koji su nas bacali na mokri pijesak. I to je bilo lijepo.

Osim možda na kraju dana kad nas je Mia mazala jogurtom jer smo na nekim dijelovima tijela dobili opekotine neutvrđenog stupnja koje su nam neke položaje kod ležanja i sjedenja činili dosta bolnima. Pouka: od vijetnamskog sunca ne štiti ni suncobran.

Nakon kupanca smo na našim posuđenim biciklima nastavili s istraživanjem okolice zalazeći u razne sporedne ulice i poljske putiće koji su nas nerijetko dovodili do privatnih dvorišta i domahivanja s domaćinima koji su nam se uredno ljubazno smješkali sve gledajući nas takve nadobudne kako po toj paklenskoj vrućini pedaliramo samo da bi došli do njihovih obitavališta.

Scene zelenih rižinih polja koja su pošteno natopljena vodom iz jako čestih rječica i uglavnom malih jezera koja su nicala svako malo pratili su nas cijelo vrijeme. U tim jezerima smo dosta puta vidjeli ljude kako hodaju do vrata u vodi i skupljaju nešto što onda odlažu u čamac koji vuku nekom špagom za sobom. Prvo smo se čudili i impresionirano fotkali te čudne hodaće, ali nakon nekog vremena su nam postali uobičajeni poput bakice iz Kustošije koja okopava svoju mrkvu u vrtu.

Bivoli koji su nas prijeteći gledali i pikirali naše bubrege dok smo prolazili (Mijin pogled na stvari), povremeni Vijetnamci na jednako starim i demodê vozilima poput naših te obaveznom zaštitom u obliku njihovih tradicionalnih širokih pokrivala za glavu, povremeni stranci soleri koji jednako kao i mi bauljaju tražeći nešto drugačije osim ušminkanog centra, sunce koje nemilosrdno prži otimajući ubrzano našu energiju, znoj koji se s nas cijedi i suši istovremeno, tri litre popijene i očito potrošene vode u tih pola dana, ulice koje se u predgrađu kasnije sve zovu nekako isto, gubljenje ideje gdje se uopće nalazimo, ljudi koje pitamo i koji jednostavno ne razumiju engleski, trud da nekako pronađemo centar od kuda bi se znali vratiti do smještaja, nova, prefina hladna voda iz jednog od stotinu obiteljskih dučančića sa strane, Mijina glavobolja izazvana dehidracijom i okrutnom vrućinom, Winin smiješak, klimatizirana, mirišljava soba, tuš, knjiga…..ahhhhh……

                                           Gospođa zna

U par sati do večeri smo se, kako bi elegantno rekao legendarni Ćiro, rekuperirali i uputili  opet do sodomsko-gomorskog turističkog centra.

Sparkali smo svoje makine na čuvanom parkingu ispred samog ulaza u taj najgužvastiji dio, platili te dobili neki hijeroglife na ruku koji su očito označavali naše privremeno vlasništvo.

Ili da smo možda bedasti stranci, i zaputili se….pa ustvari ne baš daleko. Možda 30 metara dalje do nekakve velike hale gdje su prastare lokalne gospođe nudile svoju domaće pripremljenu hranu za određenu novčanu nadoknadu. Unutra je bila gomila domaćih koji su stojeći i sjedeći klopali te poneki hrabriji turist, s obzirom da sam prostor definitivno nije nudio neku ozbiljnu garanciju o sanitarnoj sigurnosti hrane koja se nudi. Ustvari, teško mi je i spojiti izraz sanitarna sigurnost s tom velikom halom u kojem se natiskalo bar 40, 50 štandova koji su slavili svoje ponude.

Mi, već jako gladni, zapeli smo na drugom ili trećem kod neke devedesetogodišnjakinje sve računajući da je stvarno imala vremena usavršiti kulinarsku vještinu. Makar, u takvom stupnju gladi, vjerojatno bih pojeo i nešto što je u mikrovalki „skuhala“ i poštovana gospođa, ratnica, malerica, gejša i pločopostavljačica KGK.

Postarija nas gospođa nije razočarala. Pokazali smo joj nešto na nazovi meniju i ona nam je to nešto pred nama ubrzo i skuhala. Dobili smo i dodatnu atrakciju u obliku pola metra plamena koji je nakratko progutao tavicu s našom budućom hranom te pritom i ozbiljno zaprijetio sivoj, dugoj kosi naše kuharice te dosta ozbiljnoj mogućnosti da se gospođa sutra probudi s mojom frizurom.

Srećom, a vjerojatno i redovitim treningom, elegantno je izbjegla taj potencijalni scenarij.

Posluženu klopu smo s oduševljenjem smazali do zadnjeg rezanca i sve to naknadno zalili svojom čudotvornom rakijom koja nam je poprilično garantirala neutralizaciju eventualnih propusta po pitanju higijene.

Turista vani još ima. Jebiga.

Bicikli su nas čekali. Hijeroglifi ipak vrijede.

                                     Fetiš na stopala

Bio je velik poput pola Zonasa.

Za informaciju, Zonas je naš prekrasni, veliki, trogodišnji mačak koji nam doma zapovijeda, a ovo pišem za one koji nemaju baš previše iskustva s društvom tih osebujnih četvoronožaca i to da označim da je odrastao i samim time je i optimalnih dimenzija.

No, bio je velik poput bar pola našeg mačka, ali to mu baš nije smetalo da se poprilično neprimjetno šeće ispod stolova, kraj nezaštićenih stopala uglavnom nasađenih u razne vrste japanki ili otvorenih ljetnih cipela.

Dok sam ga gledao i fascinirano pratio njegovo kretanje, ti kompaktni nizovi prstića kraj kojih je neopažen prolazio činili su mi se nekako posebno ranjivi. Maleni, veliki, tamnoputi, svjetloputi, koštunjavi, buckasti…svi takvi različiti, u meni su budili skoro pa očinske osjećaje. Poželio sam ih dodirnuti i blago opipati isprobavajući im teksturu i toplinu. I reakciju na dodir.

Srećom po sve te ljude, on nije imao sličnu ambiciju. Vidjelo se da ga neka druga motivacija pokreće. Povremeno je zastajao i njuškao zrak oko sebe i skoro da sam s ta tri, četiri metra razmaka u tom mraku mogao vidjeti njegovu njuškicu kako beskrajno brzo trza i poput neke astronomske antene hvata zanimljive mirisne podražaje iz okoline. Pogledao sam i ostatak uglavnom lokalne ekipe oko nas i činilo mi se da ga nitko drugi ne vidi. Ili su ga vidjeli, ali im je ovdje u ovom restoranu bio prirodniji gost nego ja. U svakom slučaju, kolege stranci koji su bili zauzeli  neka dva, tri stola u ovom visokorangiranom prehrambenom objektu svakako ga nisu primijetili dok je bacao đir oko njihovih prstića. Jer da jesu, vjerujem da bi to svi ovdje čuli. A i šetači nekoliko ulica dalje.

Na tren mi je nestao s vidika, ali ubrzo sam zato skužio i drugoga. Ovaj je bio malo manji. Ili manja. Možda njegova cura ili žena. Ili frendica, da ne prejudiciram i bacam ga odmah u vezne okove. Taj je bio malo oprezniji jer se uglavnom držao zida koji baš nije bio previše osvjetljen. Zato sam ga brzo izgubio s vidika.

No, tad sam ponovno locirao prvog, alfu. Izašao je na malo svjetliji dio i vidio sam da mu je rep monstruozno dugačak. Vukao se za njim po prljavoj  zemlji kao nekakav neprirodni strujni kabel.

Stao je i pričekao curu/dečka/frenda/frendicu i pažljivo su se ponjuškali. Kad kažem pažljivo, ne mislim sporo nego više nekako intimno. Kao da se dobro poznaju. Ali možda pretjerujem. Psihologija glodavaca definitivno nije nešto čime sam se baš detaljno u životu bavio.

Konobarica/gazdarica svojim mi je dolaskom pomaknula fokus. Moj glasni želudac odmah je promijenio hijerarhiju interesa. I sreća je da nam je hrana taman tada poslužena pa sam se izgladnjelo bacio na nju jer tko zna koje bih daljnje scenarije smislio gledajući ih takve komandovski uigrane.

Ili kad bi se pojavio treći, ili četvrti. Možda bi mi tada prestalo biti zabavno?

Ajde dva štakora u restoranu, ali da ih vidim cijeli čopor? Negdje se granica ipak mora povući.

Miji nisam ništa spomenuo. Mislim, nisam joj spomenuo dok nismo pojeli i izašli van.

U sigurnost ulice.

Nije više tamo htjela jesti.

                                    Jedan od onih dana

Znoj je vrlo brzo počeo s curkanjem. Osam ujutro u ovoj zemlji definitivno ne garantira svježinu. Sunce je već bilo okrutno raspoloženo.

Priljubljena majica, već bar dvaput priručno oprana bila je na putu da postane potpuno neupotrebljiva. Od sica i znoja nadraženo lijevo bedro odmah je počelo javljati signale o nezadovoljstvu što se opet druži s mrskim neprijateljem u obliku demodê sjedala, a ja sam se svejedno većinu vremena u sljedećih nekoliko sati cerekao ko' Šeks pred svježom janjetinom.

Da skratim, predobroooo!

Nakon pola sata smo bili potpuno izgubljeni na nekakvim stazicama koje su se često križale s drugima ili su završavale u nečijem dvorištu, a neke možda na jednom od manjih jezera kojih je bilo na bacanje. Povremeni lokalni seljaci koji su nas pozdravljali sa smiješkom ili samo zbunjeno gledali, rukavci s čamcima koji su privezani čekali na svoje vlasnike, ogromne palme čiji su se bogato zeleni listovi gusto spuštali prema dolje te su tako radili  prekrasnu hladovinu, konstantni zvukovi životinja, a pogotovo raznih ptica koji su stvarali moćnu kakofoniju koja se savršeno uklapala s bezljudskom tišinom….ahhhh. Sve je to jutro bilo samo naše.

Prostorna izgubljenost savršeno se uklapala u nekakav osjećaj bezvremenosti koji smo osjećali dok smo pedalirali ili šetali u ovom okolišu koji je naprosto bio svojevrsna oda simbioze između nestalnog čovjeka i stalne prirode.

Naravno, pošto su tu uglavnom živjeli poprilično siromašni lokalci, njihov je smiješak tradicionalno bio još širi. Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam se u jednom trenu vratio 50 metara unazad jer smo trenutak ranije prošli pored prizora jedne obitelji koja živi u minijaturnoj, ruševnoj kućici i s cijelom svojom pojavom čini neodoljiv fotografski prizor. Miji je bilo neugodno i ona je ostala s jednim starijim vijetnamskim stričekom klopati neko čudno voće koje nam je ponudio sa svog drveta kad nas je vidio da prolazimo kraj njegove kuće.

Uglavnom, vratio sam se kod te obitelji, nasmijao se i pokazao fotić tražeći dozvolu da napravim par snimaka. Uzvratili su mi kolektivnim kimanjem i doslovno ponosom jer sam baš njih izabrao. Naravno da su se leđa odmah izravnala, a manjak ponekog zuba se brzo riješio zatvaranjem usta i zauzimanjem Mona Lisa izraza. Sve su bile žene osim jednog malog dječaka koji se sramežljivo držao pozadine. Fotografija mlađeg muškarca, očito pokojnog nazirala se u unutrašnjosti sobe i zauzimala je centralno mjesto u kućnom hramu. Vjerojatno sin i otac.

Cijeli taj trenutak i pogled na njih imao je nekakvu predivnu ljudsku aromu[I1] . Radost koja je nekako isijavala iz njih bila je tako teško spojiva s životnim okolnostima u kojima su živjeli dok sam ih gledao kroz svoju zapadnjačku paradigmu.

Takvi kakve sam ih vidio, bili su mi predivni. Pravi lijek. I nada u trenutak življenja.

Sada i ovdje.

Ostao sam tamo samo par minuta, ali nekako mislim da će taj prizor i osjećaj zauvijek ostati sa mnom.

                                         Stari i mršavi

Gledamo iz aviona prema prema dolje u nadi da ćemo još jednom vidjeti sve one sulude vježbače i plivače koji su u sedam ujutro činili prizor koji nas je podsjetio na prizor uznemirenog mravinjaka u kojeg je netko nenadano ugazio. Dok smo u autu prolazili kroz Danang po putu do aerodroma, masa je ljudi na plaži djelovala nestvarno. Pomislio sam na slično jutarnje doba negdje u Dalmaciji i jedino što sam u mislima mogao vidjeti su pijani partijaneri kako bauljaju gradom u pokušaju da pronađu svoj smještaj ili bar da zaustave neki taksi te možda pokojeg zalutalog ribara koji ide putem svog posla. A ovdje u cik zore kao u Makarskoj u ljetnu predvečer.

Doslovno sam još bio sit od jučerašnjeg obilnog ručka/večere kojom su nas počastili domaćini. Jedino što mi se još plakalo od sve one hrane koja je ostala jer ni uz najbolju volju nismo mogli nastaviti s trpanjem u sebe. Hedonist u meni pokušavao je napraviti bar mentalnu fotografiju svih tih raznolikih ostataka koji kao da su se rugali mojoj sutrašnjici kad ću ogladniti negdje na aerodromu ili na putu do hotela.

Definitivno ostajemo na svim onim superlativima vezanim uz smještaj i cijeli paket koji smo doživjeli u Hoi Anu. Zeznuli su nas za budućnost. Kada ćemo neke druge uspoređivati s njima.

                                        Ode romantika

Saigon je totalno drugačiji od Hanoija. Veći, razbacaniji i nekako hladniji. Mislim, emotivno. Nema nikakav centralni dio koji umornom putniku nudi utočište i odmor od jakog tempa i kaotične gužve. Ima jedno turističko područje koje je okupirano strancima, ali taj dio baš i nema nekog šarma jer je apsolutno prilagođen tom điru i ne osjeća se ni V od Vijetnama. Restoran do kafića pa turistička agencija i salon za masažu pa opet sličnim redom dalje.

Siguran sam da u gradu postoje stotine nevjerojatnih i autentičnih mjesta, ali za otkrivanje istih bi nam bio potreban puno duži boravak. Ovako na prvu, Hanoi nam je bio uvjerljivi pobjednik u komparaciji ta dva najveća grada.

Same su ceste apsolutno krcate automobilima, a pogotovo skuterima i definitivno su okrutniji prema pješacima jer za razliku od sjevernog velegrada gdje je za prelazak ceste potrebno samo biti hrabar i izaći na cestu pokazujući inicijativu, ovdje to ne pali. Mislim da ovdje ne staju pješaku ni kad se baci pod njih. Doslovno je pametno tražiti semafore i čekati ono štrebersko zeleno.

Znamenitosti su raštrkane, a sam grad nekako nema onaj tradicionalni štih na koji smo navikli u ovoj zemlji. Sve je ubrzano i u vječnom pokretu. Stajanje ili sjedenje ovdje nam nekako djeluje kao prekršaj.

Ono što nam se svidjelo bila je lokacija hotela. Pronašli smo hotel potpuno izvan onog klasičnog turističkog područja i boravak u tom kvartu u meni je budio oduševljenje. Samo lokalci. I takve radnje i restorani. Makar mi se taj izraz baš i ne poklapa s tim vrstama lokala. Jeli smo u jednom čija je vlasnica vjerojatno u svom dvorištu napravila improviziranu kuhinju i onda pobacala nekakve klupe i stolice po rinzolu skroz do ceste i tu nudila klopu koju je skuhala. Ne moram ni reći da je ručak bio jako fin. I s pogledom iz prvog reda na jureća vozila.

U jednom je trenu počeo pljusak koji nas je požurio do planirane destinacije, a ona je bome i zaslužila žurbu.

Muzej rata ispao je kao stvarno potresno mjesto. Prostor koji na tri kata obrađuje ratove u ovoj zemlji, a osnovica mu je Vijetnamski rat s blaženim Amerima. Neću ovdje opisivati viđene strahote i saznanje o tome  što su ljudi spremni učiniti jedni drugima jer riječi u takvim situacijama djeluju i previše plosnato te poprilično neadekvatno, ali mogu spomenuti da sam solidan dio vremena proveo naježen zbog tih misli koje su se pomalo ušuljale u mene.

Obavezno pogledati. Mislim, ako ste u blizini.

                                  

Noću je sve toplije

Produžena noćna šetnja po našem kvartu oslobođenom od turističke aure napokon nam je donijela i pravi osjet grada. U noći stvari ovdje kao da se usporavaju i ubrzavaju odjednom.

I dalje sve nekako čudno pulsira dok uglavnom mračne nizove ulica osvjetljavaju farovi prolazećih vozila istovremeno svojim mlazovima dajući privremeni identitet stotinama ljudi koji sjede na stolicama ili pragovima ispred svojih kuća uživajući u druženju ili samo relativnoj noćnoj svježini. Čak su nam i oni koji su ostali unutar svojih prostora potpuno vidljivi jer je velika većina vrata i prozora potpuno otvorena i dopušta svima koji prolaze da zavire i bar pogledom prelete preko upaljenog televizora, starog kauča ili kućnog hrama koji je dio stalne postave otprilike kao frižder kod nas.

Još jednom razmišljam kako je njihova potreba za intimom bitno manja od naše, ili recimo moje. Sve je vidljivo. Bar na fizičkoj razini jer na emotivnoj su svakako malo udaljeniji. Ništa strašno, i ne bih to vjerojatno ni registrirao da prošle godine nismo bili u Indiji gdje su ljudi nevjerojatno topli i druželjubivi. I uspostavili su nam drugačije standarde.  

No, prizori ljudi koji su nam se zadovoljno osmjehivali i mahali kad bi skužili da smo ih takve vidjeli dok miruju na cesti ili nešto prodaju nudili su nam dovoljno topline za tu noć. Kružili smo ulicama i uličicama očarani tom potpunom samodostatnošću koja se osjetila u toj živosti svega oko nas. Mnoštvo ljudi koji su sjedili i družili se po njihovim malenim lokalima s hranom i pivom, minijaturni plastični stolci u mnoštvo boja kojih kao da ima neograničeno puno i koji se samo od nekuda stvore ako su nekome potrebni, intenzivna međusobna komunikacija praćena verbalnim mahanjem, zamamni mirisi hrane praćeni gustim dimom koji se lijeno valja šireći osjećaj pripadanja, pogled na vrući kebab u mojoj ruci…..

                                             Volim bol

Poput Indijanca u ratnom pohodu spretno se uspentrala na mene i krenula s gaženjem mojih kralježaka. Pod iznenadnim pritiskom njenih sitnih stopala na mojim leđima progutao sam jedan dah i istovremeno pomislio da će Mia jebati ježa kad se ona krupnija koja nju masira popne na njena delikatna leđa i pritom je skrši. Bit će to susret Perkovićke i Rozge s poprilično izvjesnim rezultatom.

To ugodno iskustvo s mladim damama u sudaru s mojim umornim tijelom pomoglo mi je otresti se osjećaja jada i putničke prljavštine koji je izazvalo intenzivno traženje po turističkim agencijama u iznuđenoj želji da sutrašnji dan ne provedemo u Saigonu nego da odemo do Mekong delte. Ustvari, bilo bi poštenije reći da me je supruga naprosto iscrpila željom da se negdje maknemo, a to negdje je bila ta atraktivna delta. Ja sam inače onaj karakteran, ali njezina beskarakternost uz jehovsku upornost protkanu tugom kojom intenzivno apelira na moju još pećinsku mušku odgovornost uglavnom bez problema od mene čini onog puža koji pod bilo kakvom opasnošću ili pritiskom samo čeka da se zavuče u sigurnost svoje kućice.

Ili da jednostavno pristane na jebeni izlet.

Nismo ga  mogli sami organizirati  jer smo se morali vratiti još isti dan zbog jutarnjeg leta za povratak doma pa nam je ostala samo ta jedna opcija ići u organiziranoj turi. I tako smo upali na nekoliko mjesta, izabrali najbolju ponudu, platili i dobili lokaciju polaska za sutra. Ostalo će oni. Jasno.

Baš se veselim za sutra. Ko' Luka Modrić igri istine.

                                         Pišanje za dvoje

Zahvalan sam. Stvarno sam zahvalan. Zahvalan sam zato što me ovo iskustvo podsjetilo zašto toliko prezirem i izbjegavam jebene turističke agencije i organizirano putovanje ili izlete!!

Jebeni užas!

„Budite ispred autobusa tada, dobar dan, sjednite ovdje, slušajte o zemlji sada, tu ćemo stati i pogledati lijepu pagodu, obavezno dobro gledajte, nađemo se u autobusu za 20 minuta,  molim vas da prije polaska obavezno pišate, slušajte o zemlji sada, tu ćemo pogledati ogromne Budine kipove, obavezno dobro gledajte, tu će nas čekati brod koji će nas odvesti preko Mekonga do otoka, molimo ostanite u grupi hodajući te tri minute do brodića, molimo sjednite, slušajte o zemlji sada, obavezno dobro gledajte, ovdje ćemo pristati i idemo do restorana, tu ćete jesti, to možete jesti, a ostalo možete doplatiti, jedemo 45 minuta, molim vas da ostanete u grupi do polaska, molim vas da prije polaska pišate, tu ćemo stati i uskoro ćemo se provozati rukavcima ove moćne rijeke s iskusnim i okorjelim vozačima kanua što je i razlog za ovaj izlet, tu možete probati rakiju u kojoj je utopljen škorpion, kupnja opcionalna, tu možete probati rakiju s kobrom, kupnja opcionalna, tu možete pogledati prezentaciju domaćih proizvoda, kupnja opcionalna, tu možete probati kokosovu rakiju, kupnja opcionalna, tu možete pogledati kako se obrađuje kokos za izradu slatkiša, kupnja opcionalna, dobro gledajte, tu možete u rukama držati pitona i slikati se s njim, kupnja nije opcionalna, tu možete sjesti i isprobati razno egzotično voće, kupnja opcionalna, tu ćete poslušati lokalne sirote starce kako poput dresiranih medvjeda sviraju i pjevaju za vas, novčana nagrada za njih takve sirote je polu-obavezna, dobro gledajte i slušajte, tu pišajte, tu ćemo napokon doći do vrhunca našeg izleta i one kanu vožnje s našim komandosima, tu polako i pažljivo uđite u čamčić, tu ne pišajte, dobro gledajte ove nestvarne rukavce Mekonga i uživajte u veličanstvenoj vožnji – hajlajtu vašeg današnjeg putovanja i apsolutnom razlogu zašto ste danas ovdje, tu sjedite dok vas čiča u slou moušunu drajva po smeđoj, neprozirnoj rijeci u rukavcu okruženom zelenjavom i sav oprezan čeka da vas obrani od agresivnog krokodila koji će skoro pa sigurno negdje izroniti i pokazati tendenciju da vas krvoločno ubije ili bar pošteno osakati, tu sada pažljivo izađite iz kanua jer je tih 300 metara i dobrih šest minuta vožnje nemilosrdnom rijekom bilo apsolutno dovoljno da se vaš izlet s našom agencijom isplati i da vam neponovljivo iskustvo Vijetnama. Sada možete pišati!“

Jebote izlet! I na Trip Advisoru oni imaju odlične ocjene! Što tek ostale agencije nude? Manje mjesta za pišanje?

                              Volio bih da sam Indiana Jones

Upravo sam ovaj dio pročitao Miji i ona mi je rekla da sam to zabavno opisao, ali da ne bi htjela da to ispadne kao loše iskustvo jer ga je ona doživjela ustvari zabavnim. S time sam se i ja u globalu složio, samo što mislim da smo većinu zabave izvukli upravo iz ironije te skroz dirigirane i unaprijed određene situacije, koja je po mom sudu sa svojim automatizmom i dogovorenim turističkim kontaktima ustvari bila toliko neprirodna, na određen je način demonstrirala samo grotesku Vijetnama i općenito svakodnevnog života ljudi u ovoj zemlji. Svaki naš korak bio je dogovoren i s tim istim domaćim ljudima koje smo sretali  otplesan već stotine ili tisuće puta što se, naravno, jako osjetilo. Mislim, vodič je bio ljubazan, izvanredno simpatičan i poprilično informiran, ali i on je svoju ulogu odigrao više puta nego Hugh Grant smotanog, simpa tipa.

I ja sam na poslu puno simpatičniji nego u privatnom životu. U privatnosti sam puno stvarniji. I uglavnom manje drag. Možda je to odgovor na moje nepostavljeno pitanje. Većini je draža iluzija. I zato se koriste turističke agencije. Komfor, sigurnost, fotografije na društvenim mrežama i povratak doma te susret sa zadivljenim prijateljima.

Daleko od toga da sam ja Indiana Jones, oh, nažalost stvarno daleko. Baš daleko. Samo sam običan lik koji voli putovati.

Ali uglavnom me privlači stvarnost. Ili bar uljepšana varijanta iste koja se jedino i može dobiti u tom kratkom dodiru s novom zemljom.

Da je bar na trenutak osjetim. I dobijem dojam da sam stvarno otputovao.

I na tren se našao izvan svoje komforne zone.

I onog već uhodanog svakodnevnog sebe.

---

---